BIBLIJA I ZNANOST

Godine 1966. magazin Time na naslovnoj strani objavio je priču s pitanjem: „Je li Bog mrtav?“ Mnogi su prihvatili društvenu pripovijest da je Bog zastario – da kako znanost napreduje, za „Bogom“ kao objašnjenjem svemira ima sve manje potrebe. Međutim, ispada da su glasine o Božjoj smrti bile preuranjene. Ono što još više iznenađuje jest to da relativno nedavni argumenti za njegovo postojanje dolaze s neočekivanog mjesta – od same znanosti.

 

Evo priče: iste godine kada je Times objavio sada poznati naslov, astronom Carl Sagan objavio je da postoje dva važna kriterija koja planet mora ispuniti kako bi mogao podržati život: prava vrsta zvijezde i prava udaljenost planeta od te zvijezde. S obzirom na otprilike 1^27 (broj 1 sa 27 nula) planeta u svemiru, trebalo bi biti 1^24 planeta koji su sposobni podržavati život.

 

S takvim spektakularno velikim šansama, SETI (Potraga za vanzemaljskom inteligencijom: velika, skupa kolekcija privatno i javno financiranih projekata, pokrenuta u 1960-ima) uskoro je morao nešto pronaći. Znanstvenici su mrežom ogromnih radio teleskopa osluškivali signale koji su sličili kodiranoj inteligenciji i nisu bili slučajnost. No, kako su godine prolazile, tišina ostatka svemira bila je zaglušujuća. Američki Kongres prestao je financirati SETI 1993. godine, ali potraga se nastavila privatnim sredstvima. Zaključno s 2014. godinom, znanstvenici su otkrili „ćorak“, apsolutno ništa.

 

Što se dogodilo? Kako se naše znanje o svemiru povećavalo, postalo je jasnije da postoji puno više čimbenika potrebnih za život nego što Sagan rekao. Njegova dva kriterija porasla su na 10, onda na 20, a zatim na 50, pa se stoga i broj planeta koji bi potencijalno mogli podržavati život smanjio. Broj je pao na nekoliko tisuća planeta i nastavio padati.

 

Čak su i zagovornici SETI-a priznali problem. Petar Schenkel napisao je u 2006. godini članak za magazin Sceptical Inquirer u kojem kaže: „U svjetlu novih saznanja i spoznaja, čini se primjerenim ublažiti pretjeranu euforiju [...]. Tiho trebamo priznati da rane procjene [...] možda više nisu održive.“

 

Kako su čimbenici nastavljali biti otkriveni, broj mogućih planeta smanjio se na 0, i taj broj nastavlja padati. Drugim riječima, postojanje planeta koji podržava život u svemiru postalo je nemoguće, uključujući i ovaj. Vjerojatnost kaže da ni mi ne bismo trebali postojati.

 

Danas postoji više od 200 poznatih kriterija potrebnih kako bi planet mogao podržati život i svaki od njih mora biti savršeno ispunjen ili cijela stvar pada u vodu. Bez masivnog planeta poput Jupitera u blizini, čija će gravitacija privući asteroide, tisuću puta više njih bi pogodilo površinu Zemlje. Izgledi protiv života u svemiru su jednostavno zapanjujući.

 

Ipak, ovdje smo, ne samo da postojimo, već govorimo o postojanju. Što to može objasniti? Može li svaki od tog velikog broja parametara slučajno biti savršen? U kojem je trenutku pošteno priznati da znanost sugerira kako ne možemo biti rezultat slučajnih sila? Zar pretpostavka da je inteligencija stvorila ove savršene uvjete ne zahtijeva daleko manje vjere nego što to zahtjeva vjera da je Zemlja koja podržava život nastala slučajno unatoč velikim izgledima protiv toga?

 

No to nije sve. Fino podešavanje koje je potrebno da život postoji na planetu nije ništa u usporedbi s finim podešavanjem potrebnim da svemir uopće postoji. Na primjer, astrofizičari sada znaju da su vrijednosti četiri temeljne sile – gravitacije, elektromagnetske sile, te „jake“ i „slabe“ nuklearne sile – utvrđene u manje od jedan milijunti dio sekunde nakon Velikog praska. Promijenite bilo koju od tih vrijednosti i svemir ne bi mogao postojati. Na primjer, ako bi se odnos između jake nuklearne sile i elektromagnetske sile pomjerio za najsitniji djelić najsitnije frakcije, čak za 1/100.000.000.000.000.000, ni jedna se zvijezda ne bi mogla oformiti.

 

Pomnožite taj jedan parametar sa svim ostalim potrebnim uvjetima, i izgledi protiv postojanja svemira toliko su astronomski da ideja da se sve to „jednostavno dogodilo“ prkosi zdravom razumu. To bi bilo kao da bacamo novčić i dobijemo glavu 10^18 puta zaredom. Može li se ovo dogoditi?

 

Fred Hoyle, astronom koji je skovao pojam „Veliki prasak“, rekao je da je njegov ateizam bio „jako uzdrman“ ovim saznanjima. Kasnije je napisao da „zdravorazumsko tumačenje činjenica sugerira da se super-inteligencija igrala s fizikom, kao i kemijom i biologijom [...]. Brojevi koji se ovim računicama dobivaju toliko su uvjerljivi da ovaj zaključak postaje neupitan.“

 

Teorijski fizičar Paul Davies je rekao da je „očiglednost dizajna prevelika“, a profesor s Oxforda dr. John Lennox je rekao: „Što više znamo o svemiru, to više hipoteza da postoji Stvoritelj [...] dobiva na vjerodostojnosti kao najbolje objašnjenje razloga zašto smo ovdje.“

 

Najveće čudo svih vremena, bez ikakve konkurencije, jest sam svemir. To je čudo nad svim čudima koje zajedno sa svjetlošću svake zvijezde, neizbježno ukazuje na nešto ili Nekoga, izvan sebe.

 

Autor: Eric Metaxas; Izvor: wsj.com