BIBLIJA I ZNANOST

Jesam li normalan čovjek? Možda si nikada niste postavili ovo pitanje, ali ste siguran sam, čuli kako je netko drugi za nekoga rekao: „On nije normalan čovjek!“

​

Teologija, psihologija, psihijatrija složit će se da postoji normalno, neurotično i psihotično stanje čovjeka. Izazov slaganja javlja se oko definiranja normalnog stanja čovjeka.

​

Kršćani imaju jasno zadanu Normu, a to je Isus Krist za kojeg je Pilat jasno i glasno rekao: „EVO ČOVJEKA!“ Kad čovjek stane pored čovjeka, onda nije nimalo jednostavno odrediti normu normalnosti, ali kada čovjek stane pored Onoga koji je za sebe rekao: „Ja sam put, istina i život!“, onda čovjek dobiva odgovor na naše tematsko pitanje.

 

Danas ćemo razmotriti dva pokazatelja normalnosti kod čovjeka, dva pokazatelja zrelosti kod čovjeka. Na taj način ćemo, vjerujem, odgovoriti i na pitanje: „Zašto ljudi stare a ne sazrijevaju?“ Svi smo sreli nezrelu djevojčicu ili nezrelog dječaka u starom tijelu. Prvi pokazatelj čovjekove zrelosti jest:

​

1. VOLJA

​

Kada se dijete rodi, ono je ovisno i podređeno majčinoj i očevoj volji. Roditeljska volja je prisutna od samoga početka i danas je jasno da je roditeljstvo, odgoj, odnosno neodgoj od izuzetne važnosti.

​

Pored roditeljske volje od najranijih dana primjećuje se i javlja i osobna, moja volja. Imate djece koja lakše svoju volju podređuju roditeljskoj volji, ali imate i neposlušnu, tvrdoglavu, buntovnu djecu gdje je odgoj puno zahtjevniji.

 

U vrijeme adolescencije, u vrijeme traganja i pitanja, napušta se roditeljska volja i nastupa izrazito jaka i naglašena samovolja. To je vrijeme kada dijete misli da je sveprisutno, sveznajuće i svemoguće.

​

Sveto Pismo nam objašnjava da se dijete rađa sa zarobljenom voljom, i zato u tom sazrijevanju i rastu, od roditeljske volje, preko samovolje do moje volje, postoje mnogi problemi. Svakodnevno se na svakom koraku glasno čuje: „Moja volja, tvoja volja, njezina, njegova, naša, vaša, njihova volja.“

​

Zbog toga što se čovjek rađa sa zarobljenom voljom, Sveto Pismo jasno uči da je u tom procesu čovjekovog sazrijevanja potrebno obraćenje. Obraćenje, „metanoja“, prevedeno s novozavjetnog grčkog jezika doslovno znači „promjena uma, promjena razuma“. Obraćenje pored promjene uma uključuje promjenu emocija i promjenu volje. Kršćansko obraćenje uključuje podređivanje svoje volje Božjoj volji. Isus o tome jasno govori u Govoru na gori. Čitam za nas Matej 7,21:

​

„Neće svaki koji mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.“ Mt 7,21

​

Prema Svetome Pismu svaki čovjek ima svoj DNK, svoj poziv, svoj kod i svoj put.

​

Bog POZIVA svakog čovjeka s ljubavlju, Evanđeljem Isusa Krista. Na križu je taj poziv Božje ljubavi najjasniji i najglasniji. Križ je dokaz Božje ljubavi prema svakome čovjeku i cijelome čovječanstvu. Križ je dokaz koliko Bog ljubi čovjeka!

 

Čovjek se na poziv odaziva vjerom, osobnom vjerom srca koja uvijek dovodi do obraćenja, do korijenite promjene. Ta osobna vjera srca, ta živa vjera u živog Uskrslog Krista, to obraćenje je KOD koji dekodira Tajnu Radosne vijesti.

 

Tek nakon što čovjek spozna Tajnu Radosne vijesti Krista, čovjek spoznaje sebe i svoj put. Tek nakon obraćenja, nakon spoznaje, čovjek postaje kognitivno sposoban shvatiti da život nije izlet, zabava, ekskurzija – život je domaća zadaća. Život, zrelost, normalnost je otkrivanje i ispunjavanje Božje volje.

 

Roditeljska volja, samovolja, moja volja, tvoja volja, njegova, njezina, naša, vaša, njihova... „Neka bude Tvoja volja!“

 

Pored VOLJE postoji još jedan, i to najjasniji pokazatelj normalnosti, zrelosti i konačno, sličnosti s Gospodinom, a to je:

 

2. LJUBAV

​

Ako je najveća Božja zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom, a bližnjega kao samoga sebe“, onda je najveći pokazatelj čovječnosti LJUBAV. LJUBAV prema Bogu, čovjeku i sebi. Da, treba biti čovjek!

​

Jako je važno primijetiti i shvatiti da najveća zapovijed ne glasi: „Budi ljubljen!“, nego „LJUBI!“ Kada netko prigovara, žali se i tvrdi da nema ljubavi, treba mu odgovoriti da u njegovoj tvrdnji nedostaje jedno malo slovo m na kraju prve riječi i da on ustvari govori: „Nemam ljubavi!“. „Ljubav ne traži svoje“, tvrdi apostol Pavao u hvalospjevu ljubavi.

 

Ljubav nije prvenstveno riječ, ali uključuje riječi. Riječi imaju nevjerojatnu snagu. Te tri slatke riječi imaju duboki snažni utjecaj na svaku ljudsku misao i svaku ljudsku stanicu. U Međimurju postoji jedna izreka koja je duboko i pogubno kriva: „Bog te nema rad!“ To je velika laž! Istina je da te Bog ima rad!

​

Isus je verbalizirao ljubav. Isus je govorio i ponavljao: „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina.“

 

Ljubav nije prvenstveno riječ, ali uključuje riječi. Ljubav nije prvenstveno emocija, osjećaj, ali uključuje osjećaje. Isus je proplakao kod Lazarovog groba. Primijetivši i osjetivši to, ljudi su govorili: „Gledaj koliko ga je ljubio.“ Iv 11,35-36

 

Ljubav je riječ, ljubav je emocija, ali prvenstveno i iznad svega, ljubav je djelo, ljubav je žrtva.

 

Kršćani imaju zadanu Normu normalnosti i kršćani imaju dokaz Božje ljubavi, a to je križ, koji najjasnije i najglasnije govori o Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu. Tu s križa, poziv je najjasniji i najglasniji.

 

„EVO ČOVJEKA!“

​

​

Autor: Damir Pintarić; Izvor: betanija.hr

​