BIBLIJA I ZNANOST

Poštovani gosp. Radman, već nekoliko godina surađujete na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, no ipak Vas molimo da se ukratko predstavite našim čitateljima.

To nije lako iz jednostavnog razloga što 'izvanjske' informacije o nekome, same po sebi, nužno ne govore i ne predstavljaju čovjeka kao takvog. Jer čovjek je ponajprije ono što jest i tko jest unutar sebe. Ipak, evo nekoliko napomena. Rođen sam 1967. u Splitu, gdje i danas živim. U mladosti sam se bavio humanitarnim radom, radio 10-ak godina kao učitelj, bio u duhovnoj potrazi, doživio obraćenje 1994. g., kasnije postao pastor baptističke crkve, napisao dvije knjige o ljudskoj čežnji za Bogom. Oženjen sam i imam troje djece.

Iz životopisa proizlazi da je presudan trenutak u Vašem životu bilo obraćenje na kršćanstvo. Kako je do toga došlo? Je li obraćenje trenutačni čin ili dugotrajni proces?

U svom, rekao bih, najpoznatijem 53. poglavlju, prorok Izaija kaže: „Poput ovaca svi smo lutali i svaki je svojim putem hodio, a Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ (Izaija 53) Tako sam i ja, u svojoj 27. godini, iako odrastao u tradicionalnoj obitelji, shvatio da sam pred Bogom, u duhovnom smislu, izgubljen i da sam lutalica. Shvatio sam da nemam pravi mir, da nemam pravu ljubav, da nemam ni dovoljno snage ni dovoljno mudrosti u životnoj stvarnosti. Kroz niz događaja, shvatio sam da sam slab i nadasve grješan čovjek. I da mi je potreban netko tko će me spasiti, ispuniti onime što kao čovjek, sam po sebi, nemam.

Tako se u prosincu 1994. g. dogodio taj osobni vapaj, pokajanje i molitva da Isus Krist uđe u moje srce. Mir Božji koji me preplavio, a onda unutarnja radost i sloboda, glad za čitanjem Svetog Pisma, kao i novi, otrježnjujući pogled na cjelokupnu stvarnost, bili su mi sasvim jasan dokaz da se u meni dogodio obrat, novo rođenje. Dakako, ubrzo su uslijedile unutarnje borbe s dojučerašnjim navikama, sklonostima itd. No, milošću Božjom, kroz svo vrijeme, uz uspone i padove, malo pomalo, upoznavao sam bolje svoga Gospodina i Spasitelja. Naravno, proces i dalje traje. U biblijskom smislu, obraćenje je trenutačni čin, a duhovni rast u vjeri je cjeloživotni proces.

U Vašim člancima uvijek secirate društvena i politička događanja kroz duhovnu prizmu. Može li se prava bit politike uopće razumjeti bez čvrstoga oslonca u vjeri? Je li, zapravo, sva povijest sukob članova Božje i đavolje države, kako to u „De civitate dei“ piše sv. Augustin?

Vidite, svaki čovjek, bez iznimke i bez obzira čime se bavi, razmišlja, poima, govori i djeluje u skladu sa svojim stvarnim svjetonazorom. Iz kršćanskog kuta govoreći, načelno postoje dva svjetonazorska stanja. Prvo stanje će, tako, odražavati visoku odgovornost, poštenje, ljubav, nesebičnost, nepristranost, požrtvovnost, nepokolebljivost i ustrajnost u zalaganju za ono što je ponajprije pred Bogom dobro, istinito i bitno. Odražavat će istinoljubivost, bez dodvoravanja ikome, znajući da to i nije baš popularno u miljeu u kojem živi i djeluje.

Drugo svjetonazorsko stanje gotovo uvijek odražava izričaj pri kojemu nema mjesta za Boga, pa je izrazitije sklon padu, tj. zastranjenju ove ili one vrste. Na primjer, naša društveno-politička scena je umrežena dugogodišnjim interesima te je zasićena sukobima među svim relevantnim društvenim čimbenicima. Uvjeren sam da političari ne mogu služiti kako treba bez čvrstog oslonca u živoj i osobnoj vjeri u Krista. Baš kao što se ni pojedinac iz naroda ne može ispravno postaviti prema političkoj stvarnosti, a bez nepatvorenog promišljanja kroz evanđeosku prizmu.

Boluje li Hrvatska od kroničnog nedostatka poštenih i nepotkupljivih političara kojima će osnovni pokretač političkog djelovanje biti skrb za opće dobro?

Hrvatska ne samo da boluje od kroničnog nedostatka poštenih i nepotkupljivih političara, nego boluje i od kroničnog nedostatka onih političara koji će otvoreno i javno prokazivati kriminal, laž i nemoral, makar zbog toga izgubili svoju uvaženu poziciju i materijalne privilegije. Sve upućuje na to da imamo mnoštvo političara koji su (bili) svjedoci nečasnih radnji ili koji imaju važne informacije o tome, a čvrsto šute 'štiteći' one koje bi, zapravo, trebali prijaviti pravosudnim organima.

U duhovnom smislu, elementarni je promašaj misliti da će takvom šutnjom moći zaštititi i sebe samog. „Jer što čovjeku koristi da zadobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“ (Marko 8:36) Ali, tko o duši mari? Tko misli o prokletstvu koje na sebe i na svoju djecu navlači čovjek koji je, na aktivan ili pasivan način, sudionik prijevare, kriminala ili drugih nečasnih radnji?

Hrvatska je, nažalost, zemlja koja ima isuviše onih koji preziru svoju dušu, ne mareći s čime će jednog dana stati pred Boga. Dakle, šutjeti o korupciji, o kriminalu, o zločinima bilo koje vrste, ne samo da je glupo, nego je i vrlo opasno. Jer svima nam je uskoro stati pred Suca kojeg nitko neće moći potkupiti ni prevariti. Taj Sudac bi mnogima mogao reći: „Prevario si... Znao si... Šutio si... Nisi se pokajao... Odlazi od mene, nikad te nisam poznavao!“

U Hrvatskoj je došlo do smjene vlasti na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Otvaraju li se Hrvatskoj bolje perspektive?

Dosadašnja iskustva s promjenama vlasti očitovala su tužnu istinu da je nešto ozbiljno trulo u zemlji Hrvatskoj. I da problem seže dublje nego se na prvi pogled čini. Da ne duljim priču, reći ću ovo: „Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji!“ (Psalam 127). Tako, uvjeren sam da nam istinski bolju perspektivu neće nikada pružiti 'promjena dlake', nego promjena ćudi. A za to je 'zadužen' Onaj koji jedini može učiniti potreban 'operativni zahvat'. Jedino promjena unutarnjeg mentaliteta donosi stvarne, a ne tek kozmetičke promjene. Stoga, ako me već pitate za bolju perspektivu s obzirom na promjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima, rekao bih sljedeće: Tko ne služi najprije Bogu i nebeskoj domovini i tko nema spoznaju što to uopće znači, taj ne može ni znati kako služiti svojoj zemaljskoj domovini na najbolji mogući način.

Ljudi su često skloni kritizirati druge i od njih zahtijevati promjene, no često ne vide sebe i svoje propuste. Jesu li samokritičnost i stalna želja pojedinca za promjenom na bolje temelj i za promjene na općedruštvenoj razini?

U svakome od nas čuči posljedica onog prvotnog pada u grijeh, a jedna od 'najmonumentalnijih' posljedica tog pada jest – pravdanje sebe, a optuživanje drugih. Ta se posljedica očituje ne samo kod naših političara, već je ta pojava posve rasprostranjena i nazočna u gotovo svim društvenim međuodnosima. Taj 'pali naboj i elektricitet' vidi se posebno kad dođe do određenih neslaganja i razmimoilaženja u shvaćanju problema. Problem je dublji. Problem zadire u sam bitak.

Naravno da ćemo kod drugog naći nešto što ne valja, što je za ukor i što treba na pravi način izreći, ali ako u nama samima, uopće, nema spremnosti za priznati neki svoj (manji ili veći) dio, onda se tu drastično smanjuje prostor za popravak spomenutih odnosa. Da, ako hrvatski čovjek, kao pojedinac i kao kolektiv, misli opstati i misli na svoje 'bolje sutra', onda uistinu treba učiniti hrabar i snažan zaokret. Treba najprije okrenuti svoje lice, a ne leđa živome Bogu. Tek tada će mu se otvoriti oči. Tek tada ozdravlja srce koje započne voljeti i živjeti kako treba. Bez tog zaokreta, bez iskrenog obraćenja, prijeti nam vrlo neslavan scenarij, kako na osobnom tako i na ukupnom društvenom i nacionalnom planu.

Jesu li opći relativizam i s njim povezani gubitak bilo kakvih vrijednosnih orijentira osnovni problem današnjeg Zapada? Je li odricanjem od kršćanstva Zapad izgubio dušu?

Postmoderno vrijeme ne trpi vrhovnu Istinu. Preciznije kazano, ne trpi Krista čije riječi i danas odzvanjaju: „Ja sam Put i Istina i Život!“ (Ivan 14,6). Netko će reći: „U redu. Ako je za tebe to istina, za mene nije.“ To je pošteno, ali ovdje se ne radi toliko o poštenju, koliko o tome je li doista istina da je Isus Krist taj vrhovni autoritet. Uvjeren sam da o odgovoru na ovo pitanje ovisi sve ključno u našem životu.

Ako Krist jest ta Istina za kojom u dubini sebe tragamo, onda nas ta Istina poziva k sebi, čeka da je prigrlimo, da joj se dragovoljno i ponizno poklonimo. Dok se to ne dogodi, sasvim je razumljivo da će čovjek obitavati u nekom obliku relativizma, anarhizma i nutarnjeg nezadovoljstva, a koje u njemu pokreće nervozne, pa i 'neprijateljske' procese. Kad u svojoj duši nema sidro istine i ljubavi, čovjek je nestalan, mišljenje mu i djela ovise od okolnosti do okolnosti, priklanja se 'situacijskoj etici', već prema uspostavljenoj klimi društva u kojem živi. Ili je, pak, obilježen naslijeđem svojih predaka, pa ima obrazac koji ga navodi da postupa prema tim obrascima, ne preispitujući valjanost istih. Dakle, čovjek ili narod koji odbacuje ono što Bog kaže da je ispravno i dobro, biva prepušten samom sebi, stihijskim reakcijama i nižim strastima. Stoga, primjećujem da je, generalno govoreći, i taj napredni Zapad izgubio dušu onda kad je počeo prezirati Krista.

Kako gledate na aktualnu migrantsku krizu? Prijeti li Europi islamizacija?

Vrlo teško pitanje. S jedne strane stotine tisuća nesretnih ljudi u bijegu od rata i u potrazi za boljim životom koji trebaju pomoć, a s druge strane nekoliko tisuća ili nekoliko stotina onih koji su bez osobite kontrole ušli u Europu s izbjegličkim valom. Njima je cilj uništiti 'bezbožnu' Europu, zavladati njome, nasilno islamizirati, uspostaviti šerijatski sustav. To zlo, iako je brojčano u manjini, u najmanju ruku je u stanju većinu držati u kontinuiranom strahu, bilo stalnim prijetnjama, bilo sve učestalijim napadima usred različitih europskih prijestolnica.

Valja dodati kako je, kao protureakcija, sasvim razumljivo mobiliziranje ekstremnijih grupacija, koje u datom trenutku, zbog osjećaja ugroženosti i napadnutosti, mogu reagirati nasilno. Zapravo, vjerojatno i ne razmišljamo mnogo o tome kako europsko tlo preko noći može postati poprište sukoba neslućenih razmjera. Ponekad se pitam, s obzirom da ne postoje slučajnosti, jesmo li kao Europljani, ponajprije svojom nevjerom ostavili kontinent nebranjen?

Ne zaboravimo, kad se izraelski narod odvrgnuo od Boga i počeo koketirati s poganskim običajima, redovito su na njih 'pripušteni' Amalečani, Amonci, Asirci itd. Nerijetko su bili i u sužanjstvu, sve zbog svog duhovnog odmetništva i sve kako bi shvatili što znači ostaviti svoga Stvoritelja i ići za tuđim bogovima. Je li Bog dopustio da se nešto slično dogodi europskom čovjeku, sve kako bi mu se taj čovjek, bio običan radnik ili premijer, svim srcem obratio i vratio kao izgubljeni sin?

Imate li dojam da je javno izražavanje i svjedočenje vjere postalo predmetom sprdnje u vodećim medijima u Hrvatskoj i kako općenito gledate na stanje u medijskom prostoru? Imaju li mediji destruktivan učinak po hrvatsku državu i društvo?

Da, to je očito, napose kad se dogodi da netko od javnih osoba vrlo jasno izrazi svoj kršćanski stav i mišljenje o određenoj pojavi ili događaju u društvu te, usput, bez suzdržavanja spomene ime Božje. A ukoliko ta osoba kaže i nešto više o svom obraćenju ili svojoj vjeri, javna ismijavanja i članci prepuni poruga na njihov račun uobičajena su pojava. Blanka Vlašić, Simona Gotovac, Predrag Šustar, Marijana Petir, samo su neke osobe koje su postale posprdnom medijskom metom, dočim bi javno izjavile 'ono što ne bi smjele' u jednom, je li, civiliziranom i naprednom društvu.

Uglavnom, dio medija vrši destruktivan učinak po hrvatsko društvo. S tim da pretpostavljam kako neki djeluju kako djeluju iz osobnog uvjerenja, neki zbog novaca, a neki po narudžbi 'velikih igrača'. S druge strane, iako (uvjetno rečeno) lijevi mediji zauzimaju više medijskog prostora, mislim da u današnjem vremenu svatko u tom prostoru može za sebe pronaći ono što odgovara njegovom svjetonazoru. Nažalost, mnoštvo ljudi se nekritički oslanja na uobičajene i prevladavajuće izvore informacija te time otupljuje njihova misao i pronicljivo razabiranje.

Kriza u Grčkoj, migrantska kriza i teroristički napadi snažno su poljuljali temelje Europske unije. Ima li EU koja se u svome temeljnom dokumentu odrekla kršćanstva uopće ikakvu svijetlu budućnost?

Ovaj nedavni napad u Bruxellesu, u 'srcu Europe', govori kako je to srce Europe nezaštićeno, pa čak i trulo. Iluzija o snazi Europe jednostavno pada kao kula od karata. I inače propada sve ono što se poput babilonske kule gradi, a nema svoj kamen temeljac u Isusu Kristu. Kad je EU, da tako kažem, Bogu rekla 'doviđenja', Bog je, moguće, takvoj Europi odgovorio ovako: „U redu, mene ne želite u svojim temeljima i u svojoj svakidašnjici. Ne želite da budem iznad vas kao vaš smisao, kao vaš branitelj, zaštitnik i putokaz u svim vremenima. Onda vas prepuštam samima sebi. Onda se branite kako sami znate. Vaše su pukotine tolike da vas nije teško sasvim oslabiti i u mnogo čemu poraziti. Poraz počinje najprije iznutra, a zatim izvana. A iznutra ste puni truleži i pohlepe, zavijeni u celofan demokracije i tolerancije. Iznutra ste, zapravo, oholi i prave lutalice. Prazni ste i gladni neprolaznog zadovoljstva, prave ljubavi i mira, ali ste otišli predaleko od mene. Onda se čudite tragedijama koje su se sručile na vaše živote. One nisu samo to. One su vam i veliki znakovi. Samo vas spoznaja svoje osobne dekadencije i iskreno pokajanje može obnoviti i učiniti mudrim za življenje. Još uvijek nije kasno. Još uvijek me možete potražiti i naći me. To je, uistinu, vaš izbor. Kao što je uvijek i bio.“

Držim, prema tome, ako govorimo o svjetlijoj budućnosti, ona može biti jedino svijetla ako ćemo upoznati Svjetlo. Daj, Bože, da se to i dogodi. Ako se ne dogodi, i to u značajnijim razmjerima, ne preostaje nam drugo nego unedogled tapkati u mraku, posrtati, međusobno se sudarati i optuživati za nastalu pomrčinu.

Imate li još što za poručiti našim čitateljima?

Čitateljima bih poručio ono što, vjerujem, oni i sami znaju, ali tijekom života budemo zaneseni, zavedeni i prevareni koječime pa smetnemo s uma. Jednostavno bih poručio kako je u životu najvažnije pronaći pravi smisao. A pravi smisao nikad nije povezan s nekom titulom, nekom kupnjom, nekim jelima i pićima, nekim materijalnim uspjehom ili izgradnjom kuće za djecu i unuke. Pravi smisao je uvijek povezan s istinom, s mirom u duši, s ljubavlju, s opraštanjem, s dobrotom, s radošću, s hrabrošću i odvažnošću... Zato duboko vjerujem da je Isus Krist odgovor na naše najdublje čežnje i traženja. Usudio bih se čak reći i da nema bolje 'ponude'. Pritom ne mislim samo na Njegove riječi i upute za život. Mislim na Njega samog. Na živog i uskrslog Krista koji i danas stoji pred vratima našeg srca i kuca: „Tko mi otvori, ući ću k njemu i večerati s njim...“.

Izvor: Razgovor s Draženom Radmanom; hkv.hr