BIBLIJA I ZNANOST

Bilo je rano jutro za mene i moja dva mala školarca.

 

Ne stignemo to svako jutro prije škole, ali kada stignemo, sretna sam – čitanje Biblije!

 

To jutro, dakle, bilo je sretno za mene – ne samo zato što smo stigli čitati nego još više jer me moj mlađi sin čak i pitao nešto. To se stvarno rijetko događa – ne to da pita nego da pita u vezi Biblije! Tim više, bilo je ovo posebno jutro!

 

Dakle, nakon pročitanog Pnz 9, pitala sam već po navici je li im nešto nejasno, imaju li pitanje … i bum!!!

 

Pitanje, i to mlađega, glasilo je: »A zašto piše da je Bog oganj KOJI PROŽDIRE?! To je malo strašno!«

 

»Znaj dakle danas da Gospod, Bog tvoj, taj koji pred tobom prelazi, on je oganj što proždire.«

(Pnz 9:3)

 

U trenutku sam se strelovito pomolila da mu mogu dati dobar odgovor – i rekla sam:

 

»Da, piše da proždire, ali koga proždire? Pa ako ide ispred nas, onda valjda naše neprijatelje, zar ne? A ako proždire naše neprijatelje, je li to strašno ili je to dobro za nas?«

 

Odjednom je imao »a-ha!« izraz na licu! Da, to je dobro! To je baš dobro!

 

Tek poslije, kada su otišli već u školu, sjetila sam se da sam i ja prije imala nejasnoće u vezi toga – BOG; OGANJ KOJI PROŽDIRE! Nije mi se činila baš lijepa slika. Ali, zahvaljujući Duhu Svetome, koji je naš divni Učitelj, ovo mi je sada postalo jasno – ono što nikako mi ne bismo mogli uništiti i zadobiti pobjedu, naš Bog ide pred nama i pali, proždire kao oganj! Nije li to divna slika!?

 

Imamo OBEĆANJE – i zbog tog obećanja, možemo biti hrabre, možemo zakoračiti izvan zone ugodnosti i sigurnosti… A ipak znati, da samo zbog Njegovog obećanja, samo zbog Njegove prisutnosti, samo zbog Njegove snage i sile, zadobit ćemo i pobjedu. Naše je samo da Mu vjerujemo i zakoračimo na Njegovu Riječ!

 

A želim li pobjedu … i – želim li uopće borbu?

 

Svima je jasno da je prije pobjede valjda i borba… Barem u slučaju kada protivnik neće sam predati bitku – a znamo da u našem slučaju, naš protivnik »obilazi kao ričući lav i čeka koga da proždre« i zasigurno nam neće predati bitku.

 

Dakle, borba!!!

 

No, ta riječ nije tako strašna, čak ni za nekoga poput mene, tko nije ljubitelj borbi ni u kojem smislu. Zašto nije strašna? Zato što imam OBEĆANJE OCA – On ide ispred mene i »oganj je što proždire« sve ono što stoji na putu kao neprijatelj moje posvećenosti… Ako u vjeri zakoračim za Njim!

 

O da, u tih nekoliko riječi – »zakoračiti u vjeri« – puno toga stoji!

 

Kao prvo, slijediti Njega, a to znači umrijeti sebi i uzeti svoj križ svaki dan. To znači i oprostiti sebi svakodnevne padove – jer mi je On već oprostio! A to znači i svakodnevno priznavati svoje slabosti Njemu! To znači i nikada ne odustajati od Njegovih obećanja – a to znači i poznavati Njegova obećanja – a to opet znači, svakodnevno se hraniti Riječju… To znači i ljubiti kao što je On ljubio – to znači i učiti neprestano ljubiti… jer Njegovo savršenstvo nećemo dostići, ali smo pozvani težiti k savršenstvu! I mogla bih još puno toga nabrajati…

 

Što za tebe osobno to znači? Što je to što treba biti spaljeno? Ne, nije to ona osoba koja ne misli isto kao ti… Nije čak ni onaj kolega na poslu koji te smatra prapovijesnim primjerkom zbog tvoje žive vjere u Boga.

 

Najčešće su to stvari unutar nas samih, bedemi koje smo sami izgradili ili idoli koje smo sami sebi postavili…

 

»Tada uzeh vaš grijeh, tele što ga bijaste načinili, i spalih ga na vatri pa ga smrskah i drobih dositna dok se nije smrvilo u prah. Onda prah njegov bacih u potok što teče s gore.«

(Pnz 9:21)

 

Da, vatra! Ovaj put u malo drugačijem kontekstu, ali mislim da je to sve ista VATRA.

 

Neprijatelji koji su divovi za nas i stoje kao prepreka našem ulasku u Obećanu zemlju, trebaju biti spaljeni. Ponekad će Gospodin učiniti to tako da će dok Ga slijedimo u vjeri, držeći se Njegovih obećanja, proždrijeti kao oganj sve to i otvoriti nam put na novi nivo odnosa s Njim. A ponekad će biti potrebno da sami »uzmemo taj grijeh i spalimo ga«, i daleko od sebe bacimo! Bog zna, kada, što i kako!

 

I kakav god bio način, opet je sve Njegova zasluga i Njegova milost. Ne možemo si ni trunku zasluga pripisati jer od Njega dolazi i »htijenje i djelovanje«.

 

»Kad ih Gospod, Bog tvoj, protjera ispred tebe, nemoj reći u srcu svojemu govoreći: ‘Zbog moje pravednosti Gospod me uveo da zaposjednem ovu zemlju. ’Ne, nego zbog opakosti onih naroda Gospod ih tjera ispred tebe.«

(Pnz 9:4)

 

Neka u nama ne bude nestrpljivosti niti prema nama samima, niti prema bilo kojem bratu ili sestri… jer svatko od nas vodi svoju bitku, ali nismo svi na istom »pedlju zemlje«.

 

Budimo potpora jedni drugima, u molitvi kao prvo, a onda i praktično…

 

Neka nam Božja obećanja u Riječi budu naše oružje protiv svima zajedničkog neprijatelja. Ohrabrujmo se i ljubimo – jer samo po tome će nas svijet prepoznati kao Njegove.

 

I što nam je činiti svakoga dana? Samo ono što od nas traži Gospodin. Samo tada imat ćemo mir sami sa sobom i s drugima.

 

»Zato sad, Izraele, što od tebe traži Gospod, Bog tvoj, nego da se bojiš Gospoda, Boga svojega, da hodiš svim njegovim putovima i da ga ljubiš; i da služiš Gospodu, Bogu svojemu, svim srcem svojim i svom dušom svojom, držeći zapovijedi Gospodnje i odredbe njegove što ti ih ja danas zapovijedam za tvoje dobro.«

(Pnz 10:12)

 

 

Izvor: smisaozivota.wordpress.com