BIBLIJA I ZNANOST

Nakon izrugivanja s onima koji vjeruju u Boga, bivši ateist suočio se sa slabostima vlastitih tvrdnji. Saznajte kako ga je Bog promijenio.

​

Moja priča započinje u malom studentskom gradu. Tamo smo preselili prije nekoliko godina zato što je moj otac, bivši pastor odustao od crkve koja je odustala od njega.

​

Ne bih rekao da je moj otac bio otvoreni vjernik (čak i za vrijeme višegodišnjeg služenja kao pastora), niti nam je ikad rekao što točno trebamo vjerovati. Kad smo se preselili, postao je još povučeniji. Jedini razgovor s njime koji pamtim u vezi vjere bio je o „transparentnosti“ biblijskog tumačenja – nešto što je naučio u biblijskoj školi. Da budem iskren, gledajući unatrag, nisam siguran da je ikada vjerovao u ono što je propovijedao. Biti sin pastora, unatoč određenim očekivanjima, ne znači da ćete vjerovati u Boga.

​

Iskreno, trudio sam se. Moja majka nikad nije odustala od svoje vjere i pobrinula se da makar povremeno posjećujemo crkvu. Bio je to u najmanju ruku dobar pokušaj: četiri dječaka koja su voljela bučno slavljenje, uživala u crkvenim crtežima i puzanju ispod klupa kad god smo imali priliku. Uglavnom smo čekali da navršimo 16 godina kako bismo mogli donijeti „odraslu“ odluku da više nećemo ići u crkvu. Međutim, ispalo je da zapravo nismo morali čekati toliko dugo.

​

Što samo bili stariji, moji roditelji su se sve više razilazili. Moja mama je povremeno posjećivala crkvu i često me kao najmlađeg vodila sa sobom. Išao sam jer su išli i neki moji prijatelji; išao sam jer sam mislio da je to dobro. No, crkvu sam vidio kao ništa više od mjesta na kojem se okupljaju neki ljudi.

​

Kao svako dijete 1980-tih, veći dio svoje mladosti sam provodio primajući informacije iz obrazovnih televizijskih programa. Žudio sam za time da naučim sve o svijetu, svemiru, materiji, prostoru, vremenu. Želio sam sve znati i kao da mi nikad nije bilo dosta materijala. U to mračno doba prije Interneta, postojale su samo mnoge knjige u knjižnici i mnoge TV emisije. Apsorbirao sam sve što sam mogao o dinosaurima i našem „pradavnom“ svemiru i povijesti Zemlje. Ustvari, ljetne praznike sam provodio čitajući u svojoj sobi.

​

Moram priznati da me u to vrijeme jako malo interesirala religija općenito, ali sam zato proučavao antičku mitologiju. Otkrio sam da je sama Biblija prilično suhoparna. Nije mi ni blizu bila zanimljiva kao stvaranje zvijezda, životinjska staništa i kemijski procesi. Vjerovao sam da su to „dobre stvari“.

​

Ono što sam proučavao iz Biblije vodilo je više ka pitanjima nego odgovorima. S jedne strane, čitao sam knjigu o paleontologiji koja je uspostavila vremenski okvir kada su postojali i izumrli dinosauri. S druge strane, ništa o dinosaurima nisam vidio u Bibliji. Ako je Bog uistinu Bog, onda bi zasigurno imao nešto za reći o tome. No, moje opaske su uporno šutjele (premda se sjećam da se spominjalo nešto u vezi vodenkonja ili slona u knjizi o Jobu).

 

Kad se vratim unatrag, cijelo pouzdanje u Bibliju izgubio sam na jednom sastanku omladinske grupe tijekom srednje škole. Glavni pastor naše velike crkve htio nam je odgovoriti na neka naša najozbiljnija pitanja o Bogu, Bibliji, životu i svemu ostalome. Svi smo uzeli komadić papira, napisali svoja pitanja i stavili ih u šešir. S obzirom da smo bili tinejdžeri, mnoga su pitanja imala veze s odnosima i djevojkama, ali moje je pitanje bilo veoma drugačije i jednostavno: gdje se nalaze dinosauri u Bibliji? I on je namjerno preskočio moje pitanje.

​

Zapravo, uopće nisam htio odgovor. „Transparentni“ savjeti moga oca naučili su me da nemamo razloga vjerovati u ono što Biblija kaže. A plod izreke da je Biblija (osobito prvih nekoliko knjiga) puna mitoloških priča i alegorija bio je takav da nisam imao nikakav razlog vjerovati da je išta od toga istina. Ako Biblija nije istinita u smislu povijesti ili znanosti, onda nema nikakvog razloga da joj vjerujemo u duhovnom smislu: ako se Bibliji ne može vjerovati u onome što ljudi mogu vidjeti, vrlo je vjerojatno da neće vjerovati ni ono što ne mogu vidjeti.

​

Kada je pastor preskočio moje pitanje, shvatio sam da knjige i TV programi imaju bolje odgovore. Skroz jednostavno.

 

Smjer na fakultetu

​

Odlučio sam biti antropolog – ili astronom – ili filozof – ili pjesnik – ili učitelj. Uostalom, fakultet je bio izobilje mogućnosti i volio sam slobodu svega toga. Moji savjetnici nisu razumjeli moje dobre ocjene u kombinaciji s mojim „produženim boravkom“. Uvjerio sam samoga sebe da jednostavno ne razumiju moju želju za učenjem kako bih bio sve odjednom.

​

Bio sam slobodan, ali bio sam nesretan. Moji su se roditelji sve više razilazili, osjećao sam kako mi se život ubrzano kotrlja nizbrdo. Uvjerio sam samoga sebe da će sav bijes i tuga u mom životu biti izvrstan materijal za pisanje, budući da je to bilo sve što sam imao. Na kraju krajeva, ne postoji nada kada vjeruješ da si ništa više od skupine besmislenih elektrona koji se kreću – kada vjeruješ da je tvoj život samo krajnji rezultat milijuna slučajnih genetskih pogrešaka.

 

Ipak, bio sam u stanju raspravljati na temu protiv postojanja Boga sa svojim najboljim kolegama. Ustvari, u to sam vrijeme saznao nešto nevjerojatno smiješno od profesorice antropologije. Prije toga nikad nisam stvarno mislio da netko Bibliju shvaća doslovno ili misli da je Zemlja mlada. Kad gledam unazad, ironično je da možda nikada ne bih ni čuo o kreaciji mlade Zemlje da nije bilo profesorice ateistice. Međutim, u to sam vrijeme urlao od užitka dok je objašnjavala kako neki kršćani vjeruju da muškarci imaju jedno rebro manje, jer je Bog uzeo jedno rebro da bi stvorio Evu. Također sam potajice ismijavao njezinu prijateljicu za koju nam je pričala kako vjeruje da se evolucija slaže s Biblijom. Razumio sam da ta osoba jednostavno ne može odustati od zastarjelog sustava vjerovanja i da joj je potreban „oslonac“.

​

S druge strane, zanimalo me kako netko uopće može vjerovati da je Zemlja stara 6.000 godina. Nakon nekoliko predavanja čuo sam za arhiepiskopa Usshera i njegov izračun starosti Zemlje, te u jednom trenutku odlučio istražiti kada mi je bilo potrebno dobro se nasmijati.

​

Nešto ni iz čega

​

Moji roditelji su se razveli 2003. g., i nakon toga više nisam bio isti. Pao sam u tešku depresiju sa suicidalnom sklonošću, a onda potražio pomoć u sveučilišnom terapijskom centru. Nakon dva mjeseca, terapija je završila, ali ne i moja depresija – niti su prestale moje misli i planovi za samoubojstvo. Do ožujka te godine imao sam zapisanu strategiju. Nisam vjerovao u raj ili pakao i svakako nisam vjerovao da sam odgovoran ikome ili ičemu. Moj život je bio samo moj.

​

Ipak, svoj pokušaj samoubojstva nisam sproveo zbog jedne fraze. U trenutku kada sam planirao sve dovršiti, jedna jednostavna rečenica mi je pala na pamet, to jest jedan stih: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Nisam znao što to znači, niti sam znao odakle dolazi. No, s obzirom na neumjerenost da saznam sve moguće, to je bilo dovoljno da me spriječi. Ipak, te riječi sam pokušao razumjeti tek nekoliko mjeseci kasnije.

​

Prvi

​

Nakon toga, primio sam svoju diplomu iz engleskog jezika i zaposlio se u informacijskoj tehnologiji. Posao nije bio nimalo stresan, a većinu sam svog vremena provodio postavljajući računala i prateći noćno pospremanje podataka. Imao sam mnogo vremena za čitanje novosti na Internetu čekajući da sustav završi snimanje.

​

U to sam vrijeme upoznao svog prvog živog, nadahnutog, razgovorljivog kreacionistu mlade Zemlje. Nekoliko tjedana nisam ni znao da je kreacionist, ali smo provodili dosta vremena razgovarajući o mojoj obitelji i nedavnom problemu s mojim roditeljima. No, kada sam saznao, moram priznati da sam se osjećao kao da istražujem neotkrivene vrste – same žive fosile. On je vjerovao u Božje stvaranje, a ja sam se osjećao kao da bih trebao uzeti skalpel i ispitati njegov mozak. Iako je moj prvi instinkt bio da ga nokautiram sa „činjenicama“ o starosti Zemlje i evoluciji, odlučio sam ga pustiti da priča.

 

A ono što me prvenstveno iznenadilo bila je činjenica da ne vjeruje kako muškarci imaju jedno rebro manje – pretpostavio sam da je jednostavno propustio taj dio u svojoj nedjeljnoj školi. Također je bio veoma razuman u razlozima zašto vjeruje. Prema mom shvaćanju, mislio sam da je koristio najbolje podatke kako bi se suprotstavio evolucijskim tvrdnjama. Mantra koju su me naučili i koje sam se držao bila je da obilje dokaza i svi vjerodostojni znanstvenici podržavaju milijarde godina. Slučaj zatvoren.

​

Čekanje na spremanje podataka

​

Nakon nekoliko tjedana, napokon sam pristao otići na stranicu o kojoj mi je moj prijatelj kreacionist pričao: answersingenesis.org. Zašto sam pristao? Jesam li tražio istinu? Nažalost, otišao sam na stranicu jer sam htio vidjeti kakve smiješne tvrdnje iznose ti ljudi. Imao sam težak dan, a sad je komedija na redu. I te prve noći sam se samo tako smijao. Ustvari, toliko sam se smijao da sam se vratio sljedeće večeri i opet sljedeće. Našao sam Usshera i druge ljude s doktoratima, koji zapravo vjeruju da je Zemlja stara 6.000 godina. Također sam našao veliki broj evolucionističkih stranica koje su se smijale zajedno sa mnom prvih tjedan dana.

​

No, također sam otkrio još nešto. Tamo, zakopano u arhivu bila je zanimljiva priča o leptiru brezova grbica, koju sam proučavao tijekom svog djetinjstva. Bilo je nekih pitanja oko valjanosti tih eksperimenata koji su se pojavili kao jedan od temelja evolucije. U početku nisam u to vjerovao, ali sam pronašao povezane dokaze i na drugim sekularnim stranicama. Možda to nije mnogo za druge, ali je izazvalo suptilnu promjenu u mom razmišljanju. A onda je tu bio i Miller-Ureyev eksperiment: klasična temeljna istina o abiogenezi (nastanku života iz nežive materije). No, zašto se nitko nije bavio time? Zašto je to izostavljeno? Naravno, na Internetu sam mogao pronaći stranice koje su pokušale govoriti o tim pitanjima i kako se ne slažu s evolucijom, ali ono što me zabrinulo bila je činjenica da se o tome nije govorilo. Kao da su svi teški odgovori u teoriji zataškani.

​

Jedina kontroverza koju su me ikad naučili vezano za povijest čovječanstva jest nastanak i razvoj života. Nikada nisam čak ni pomislio preispitivati osnovna načela; nikad nisam ni dovodio u pitanje metafizički pogled na okvir za koji sam pretpostavljao da je istina. Neizgovoreno je pravilo da svatko tko to učini, automatski postaje prezren. Netko može biti genije u jednom trenutku (dokle god slijedi principe evolucije), ali čim iskorači izvan tih granica postaje idiot.

 

Dakle, želio sam saznati zašto sam temeljio sve svoje pretpostavke na evoluciji. Nije se radilo toliko o tome da sam povjerovao u kreacionističke materijale; radilo se o tome da sam jednostavno trebao krenuti od onoga „što sam već znao“ i „kako sam znao“. Ponovno sam počeo čitati neke udžbenike iz antropologije kako bih našao temelj za ekstrapolaciju. Ono što sam našao jest da sami tekstovi od početka pretpostavljaju da je evolucija istinita. Stoga se svi podaci tumače na način da se uklope u tu paradigmu. Mnogi od mojih profesora često su za isto optuživali kreacioniste kako bi uništili njihove argumente. No, ovi su udžbenici također započinjali od okvira (naturalizma) za izgradnju hipoteze.

 

Da budem iskren, argument za podršku evolucije koji se ponavlja na Internetu je upravo da ju „svi dokazi podržavaju“. No, shvatio sam da je to vrlo nezadovoljavajuće. Gdje su svi ti dokazi? Sve metode za datiranje moraju pretpostaviti određene uvjete kako bi funkcionirale. Fosili se isto moraju protumačiti. Iako sam nastavio čitati stranice koje osporavaju te dokaze, njihovi su argumenti bili sve više nezadovoljavajući i svi su samo napadali s izjavama „svi dokazi, svi znanstvenici“. Uvidio sam da je to karakteristično za veliku količinu antikreacionističke literature – ne prigušeni, svijetli dokazi evolucije, već bijesni napadi na znanstvena uvjerenja, intelekt i razum; ismijavanje, pa čak i „uklanjanje“ svake nade putem prirodne (i ne toliko prirodne) selekcije. Kada sam htio dokaz, sve što sam pronašao bilo je okrutni kriticizam.

​

Nisam shvaćao koliki su utjecaj ta otkrića imala na mene dok se nisam počeo ne slagati s TV emisijama i knjigama koje sam prije neupitno prihvaćao. Također sam u to vrijeme otkrio knjigu Dokazi koji zahtijevaju presudu autora Josha McDowella (bivšeg agnostika) – knjiga koja je potpuno promijenila ono što sam mislio da „znam“ o nepouzdanosti Biblije, prašnjavoj knjizi koja me izazvala da ju ponovno pročitam.

​

A kada sam uzeo Bibliju, ne znajući odakle da počnem, odlučio sam da to bude Evanđelje po Ivanu (uostalom, naziv te knjige me prilično privukao). Tamo, na prvoj stranici i prvom retku, pročitao sam isti onaj stih koji je zaustavio moju ruku toliko mnogo mjeseci ranije, premda ga mnogo godina nisam pročitao: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog“ – doista, u početku. Te su riječi postale moja molitva priznanja i štovanja tog dana i svakog dana nakon toga.

​

Pogled unatrag

​

Otkad sam upoznao Gospodina, svaki puta me iznova iznenadi kada neki pastor kaže da prihvaćanje doslovnog Postanka nema veze sa spasenjem. Kažu da su ljudi kroz povijest ionako različito tumačili Postanak. No, ja sam većinu svog života odbacivao poruku Evanđelja iz istog razloga zbog kojeg ti pastori kažu da to nije bitno. Ako sekularna znanost kompromitira Postanak, onda kompromitira i Kristovu poruku spasenja.

​

Tim pastorima postavljam pitanje: „Ako ne od Postanka, odakle ćete početi? Zašto bi svijet slušao poruku o otkupljenju kada sami ljudi koji ju propovijedaju ne vjeruju u ono što Bog kaže?“ To nije nevažno pitanje; to nije nešto sekundarno. Ja sam živi dokaz da ljudi trebaju odgovore, i ako ih ne dobivaju u crkvi, naći će ih negdje drugdje.

​

​

Autor: John UpChurch; Izvor: answersingenesis.org

​