top of page

SVA SLAVA ČOVJEKU ILI BOGU?

 

27.06.2016.

 

Foto: lastminute.com

Koja je svrha sportskih natjecanja? Proizlazi li iz njih dobro ili zlo? Donose li štetu ili korist pojedincu? I u konačnici, koga proslavljaju?

Svjedoci smo masovne euforije koja je na sceni ovih dana u svijetu. Slavi se nogomet, slavi se čovjek, slavi se kolektivna identifikacija, slavi se priznanje, slavi se nacionalni identitet, slavi se osjećaj pripadnosti, slavi se ime. Isto ono ime za koje su se zajedničkim snagama borili ljudi iz knjige Postanka kada su gradeći babilonsku kulu htjeli proslaviti sami sebe, svoj napor, svoj identitet, i ono najvažnije, ostati u zajedništvu, sve dok im Bog nije pobrkao planove. To se događa kada čovjek uzdiže svoje ime. Bog svoje slave ne daje nikome i ničemu.

Daleko od toga da svi želimo imati osjećaj pripadnosti, sigurnost u ovom svijetu, znati da negdje pripadamo, identificirati se u skupinama, jer smo snažniji kao kolektiv nego kao pojedinci. Ako ne pripadaš Kristu, onda ćeš tu pripadnost tražiti u svijetu, kako kroz osobni tako i kroz kolektivni uspjeh. Tražit ćeš svoje mjesto pod suncem. I nikako ne želiš biti omražen ili osramoćen. Želiš biti prihvaćen i priznat. Želiš pobijediti. Želiš nagradu.

Ipak, kršćani znaju da nagradu ne trebaju tražiti u svijetu niti od svijeta, već od Boga. Nagrada koju ovaj svijet nudi je prolazna i raspadljiva. Nagrada koju nam Bog nudi je vječna, neraspadljiva baština koja je pripremljena za nas u Isusu Kristu. „A svaki koji nastoji pobijediti, suzdržava se u svemu. Oni to čine da prime raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi“ (1 Kor 9,25).

Ako nemaš identitet u Kristu, tražit ćeš ga u nečemu ili nekome drugome. Zato se mnogi danas identificiraju kroz svoje nacionalne reprezentacije, one koje ih predstavljaju pred cijelim svijetom. Na njih se polažu velika očekivanja i pouzdanje. Sve oči su uprte na reflektorima obasjan sportski teren, ne bi li silna borba i muka donijeli plod. Cijeli svijet gleda i očekuje, nada se nagradi. Da se makar na tren mogu veseliti, zaboraviti na surovu realnost i pobjeći od svih problema. To je ta lažna nada. Odvlačenje pažnje od onoga što je ključno. Jesmo li prevareni? Tko nas vara?

 

Nada koja je položena u čovjeka iščezava, ima svoj kraj, a najčešće i razočarava. Zar da u nepravednom svijetu očekujemo pravdu? Ili da u nepoštenom svijetu očekujemo poštenu igru?

Naravno, nema ništa loše u tome da se odgleda utakmica, ali robovati tome sasvim je druga stvar. „Sve mi je dopušteno — ali sve ne koristi. Sve mi je dopušteno — ali sve ne izgrađuje“ (1 Kor 10,23). Onog trenutka kada počne vladati čovjekom, kad postane nečija nada i glavna preokupacija, postaje idol kojem se služi. Nažalost, mnogi su kršćani uhvaćeni u ovu masovnu histeriju.

Osim toga, ovakva natjecanja najčešće su popraćena adrenalinom, ljutnjom, agresijom, neredom, alkoholizmom, psovanjem, proklinjanjem, frustracijom, okrivljavanjem, pa i krajnjim ekstremizmom, kao što je uništavanje i ugrožavanje tuđih života. I opet, ništa u tome ne slavi Boga.

Nadalje, sjetimo se kako su se u antičko doba igre posvećivale bogu Zeusu kojem je podignut veličanstveni kip u Olimpiji. Priznali mi ili ne, ali ovo je vrsta boga, idola kojim su mnogi opsjednuti. Zatim, tu su bili i poznati gladijatori, koji su vršili obred žrtvovanja ljudskih života, a kršćani su osobito bili poslastica za mase. Sve to spada u sport. Te igre su se smatrale slavljenjem poganskih božanstava i ostacima poganskih obreda, ali s jačanjem kršćanstva, bile su ukinute.

Ako su se tada sportska natjecanja smatrala poganskim slavljenjem, po čemu se onda ona razlikuju danas? I danas se slične žrtve ostavljaju na terenu, ostavlja se krv i znoj, iz istog razloga kao i onda: da bi se stekla pobjeda i zadobila slava od ljudi. Žrtvuju se ljudi, jer da bi netko pobijedio, drugi mora izgubiti. Da bi se netko veselio, drugi mora tugovati. Velika se cijena plaća za nečiju pobjedu, jer nešto što bi trebala biti bezazlena zabava iza scene je puna kriminala, mafije, korupcije, namještanja, nepoštenja, ubojstava, ovisnosti o kladionicama itd. To je cijena koju zanemarujemo kada čeznemo za zemaljskom nagradom i priznanjem od ljudi.

Pitanje nad svim pitanjima koje si kao kršćani trebamo postaviti jest čije ime slavimo, čovječje ili Božje? Želimo li da se Krist proslavi u svijetu, ili čovjek, nacija, sport, glazba, umjetnost itd.? Želimo li slaviti Stvoritelja ili stvorenje? Ne možemo služiti dvojici gospodara. Ne možemo se istovremeno suobličavati ovom svijetu i Kristu. Ne možemo istovremeno biti omraženi i prihvaćeni od svijeta.

Stoga, neka se ponosimo samo Kristom, koji se za nas žrtvovao i svojom krvlju skupo platio naše živote na križu.

 „I ne suobličujte se s ovim svijetom, nego se preobrazujte obnovom svoga uma da uzmognete rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno“ (Rim 12,2).

„A meni se ničim nije hvaliti osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je svijet meni razapet i ja svijetu“ (Gal 6,14).

bottom of page