BIBLIJA I ZNANOST

O temi postoji li uvjerljiv argument da Bog postoji kroz cijelu povijest raspravljali su iznimno inteligentni ljudi koji su zauzimali obje strane u raspravi. U novije vrijeme, dokaze protiv mogućnosti Božjeg postojanja preuzeo je militantan duh koji svakoga tko se usuđuje vjerovati u Boga optužuje da je obmanut i nerazuman. Karl Marx je tvrdio da svatko tko vjeruje u Boga mora imati mentalni poremećaj koji uzrokuje neispravno razmišljanje. Psihijatar Sigmund Freud je napisao da je osoba koja vjeruje u Boga Stvoritelja u zabludi, te da se tih uvjerenja drži zbog čimbenika „ispunjenje želje“ koji, kako je Freud smatrao, dovodi do nepotkrijepljenog stava. Filozof Frederick Nietzsche grubo je rekao da je vjera jednaka tome da se ne želi znati što je istina. Glasovi tih triju povijesnih likova (zajedno s drugima) sada su jednostavno kopirani od strane nove generacije ateista koji tvrde da je vjera u Boga intelektualno neopravdana.

Je li to doista tako? Je li vjera u Boga racionalno neprihvatljiva pozicija koje se ne treba držati? Postoji li logičan i razuman dokaz da Bog postoji? Bez oslanjanja na Bibliju, mogu li se strukturirati argumenti u prilog Božjem postojanju na način da se pobiju stavovi i prijašnjih i novih ateista, te se ponudi dostatno opravdanje za vjeru u Stvoritelja? Odgovor je da, to je moguće. Štoviše, u dokazivanju valjanosti argumenata u prilog Božjem postojanju, ateističko stajalište se pokazalo intelektualno slabo.

Da bismo iznijeli argumente da Bog postoji, moramo započeti postavljajući ispravna pitanja. Počnimo s najosnovnijim metafizičkim pitanjem: „Zašto umjesto ničega postoji nešto?“ To je osnovno pitanje postojanja – zašto smo ovdje; zašto je zemlja ovdje; zašto je svemir ovdje umjesto ničega? Objašnjavajući ovo, jedan je teolog rekao: „Na neki način, čovjek ne postavlja pitanje o Bogu, već njegovo samo postojanje postavlja pitanje o Bogu.“

Razmatrajući ovo pitanje, postoje četiri moguća odgovora na pitanje zašto umjesto ničega postoji nešto:

1. Realnost je iluzija.
2. Realnost je stvorila samu sebe.
3. Realnost je samopostojeća (vječna).
4. Realnost je stvorilo nešto što postoji samo od sebe.

Dakle, koje je najvjerojatnije rješenje? Počnimo s realnošću koja je jednostavno samo iluzija, u što vjeruju brojne istočnjačke religije. Prije nekoliko stoljeća, ovu je opciju isključio filozof Rene Descartes, koji je poznat po izjavi: „Mislim, dakle postojim.“ Descartes, matematičar, tvrdio je da s obzirom da misli, tada mora „postojati“. Drugim riječima, „Mislim, dakle nisam iluzija.“ Iluzije zahtijevaju da nešto doživljava iluziju, a osim toga, ne možete sumnjati da postojite bez da ste dokazali svoje postojanje; to je argument koji pobjeđuje sam sebe. Dakle, mogućnost stvarnosti kao iluzije je eliminirana.

Sljedeća mogućnost je realnost koja je stvorila samu sebe. Na studiju filozofije uči se o „analitički pogrešnim“ tvrdnjama, što znači da su pogrešne po definiciji. Mogućnost da je realnost stvorena sama od sebe, jedna je od takvih tipova tvrdnji, iz jednostavnog razloga da nešto ne može postojati prije samog sebe. Ako ste stvorili samog sebe, tada ste morali postojati prije nego što ste stvorili sebe, ali to je jednostavno nemoguće. U evoluciji se to ponekad naziva „spontana generacija“ – nešto nastaje ni iz čega – stajalište kojeg se mali broj, ako uopće itko, od razumnih ljudi još uvijek drži, jednostavno zato što ne možete iz ničega dobiti nešto. Čak je i ateist David Hume rekao: „Nikada nisam izjavio takvu apsurdnu tvrdnju da je sve moglo nastati bez uzroka.“ Budući da nešto ne može doći ni iz čega, alternativa realnosti koja stvara samu sebe je isključena.

Sada nam preostaju dva izbora – vječna stvarnost ili stvarnost koju je stvorilo nešto što je vječno: vječni svemir ili vječni Stvoritelj. Jonathan Edwards, teolog iz 18. stoljeća, je to ovako sažeo:

• Nešto postoji.
• Ništa ne može stvoriti nešto.
• Stoga, „nešto“, što je neophodno i vječno, postoji.

Zapazite da se moramo vratiti na „nešto“ koje je vječno. Ateist koji ismijava vjernika u Boga zbog vjere u vječnog Stvoritelja mora se okrenuti oko sebe i prihvatiti vječni svemir; to su jedina druga vrata koja može odabrati. No, sada je pitanje, kamo vode dokazi? Ukazuju li dokazi da je materija postojala prije svijesti ili svijest prije materije?

Do danas, svi ključni znanstveni i filozofski dokazi ukazuju suprotno od vječnog svemira, a u korist vječnog Stvoritelja. Sa znanstvenog stajališta, iskreni znanstvenici priznaju da svemir ima početak, a sve što ima početak nije vječno. Drugim riječima, sve što ima početak, ima i uzrok, a ako svemir ima početak, ima i uzrok. Činjenicu da svemir ima početak potkrepljuju dokazi kao što je drugi zakon termodinamike, odjek radijacije velikog praska otkrivenih ranih 1900-tih godina, činjenica da se svemir širi i da se može pratiti unatrag do singularnog početka, te Einsteinova teorija relativnosti. Sve ovo dokazuje da svemir nije vječan.

Nadalje, zakoni koji okružuju uzročnost govore protiv toga da je svemir krajnji uzrok svega što znamo zbog ove jednostavne činjenice: posljedica mora nalikovati na svoj uzrok. Budući da je ovo istina, nijedan ateist ne može objasniti kako je neosoban, besmislen, beznačajan i amoralan svemir slučajno stvorio bića (nas) koji smo puni osobnosti i opsjednuti sa svrhom, smislom i moralom. Sa stajališta uzročnosti, to u potpunosti poriče ideju da je prirodan svemir rodio sve što postoji. Stoga, u konačnici, koncept vječnog svemira je eliminiran.

Filozof J. S. Mill (nekršćanin) je sažeo ono do čega smo sada došli: „Samo po sebi je jasno da jedino Um može stvoriti um.“ Jedini racionalan i razuman zaključak je da je vječni Stvoritelj onaj koji je odgovoran za stvarnost kakvu poznajemo. Drugim riječima, stavljeno u logičan skup izjava, dobivamo:

• Nešto postoji.
• Ne možete dobiti nešto iz ničega.
• Stoga, „nešto“, što je neophodno i vječno, postoji.
• Jedine dvije opcije su vječni svemir i vječni Stvoritelj.
• Znanost i filozofija dokazuju neispravnost koncepta vječnog svemira.
• Stoga, vječni Stvoritelj postoji.

Bivši ateist Lee Strobel, koji je prije mnogo godina došao do ovog zaključka, komentira: „U osnovi, shvatio sam da bih, ako želim ostati ateist, morao vjerovati da je ništa stvorilo sve; da je nešto neživo stvorilo život; da slučajnost stvara finu podešenost; da kaos stvara informaciju; da nesvijest stvara svijest; i da bezrazložnost stvara razlog. Toliko slijepe vjere je tu potrebno da je to jednostavno bilo previše za mene, naročito u svjetlu potvrdnih pokazatelja Božjeg postojanja… Drugim riječima, moja je procjena da kršćansko gledište sveukupno ima mnogo bolje dokaze nego ateističko gledište.“

No, sljedeće pitanje na koje moramo odgovoriti je ovo: ako vječni Stvoritelj postoji (a pokazali smo da postoji), kakav je onda Stvoritelj? Možemo li o Njemu zaključiti na osnovu onoga što je stvorio? Drugim riječima, možemo li razumjeti uzrok po njegovim učincima? Odgovor na ovo jest: da, možemo. Štoviše, iz toga možemo izvesti sljedeće karakteristike:

• On mora biti natprirodan u naravi (budući da je stvorio vrijeme i prostor).
• On mora biti moćan (neizmjerno).
• On mora biti vječan (samopostojeći).
• On mora biti sveprisutan (stvorio je prostor te njime nije ograničen).
• On mora biti bezvremenski i nepromjenjiv (stvorio je vrijeme).
• On mora biti nematerijalan, jer nadilazi prostor i materiju/energiju.
• On mora biti osoban (neosobnost ne može stvoriti osobnost).
• On mora biti beskonačan i singularan, jer ne možete imati dvije beskonačnosti.
• On mora biti raznolik, a ipak imati jedinstvo, jer jedinstvo i raznolikost postoji u prirodi.
• On mora biti inteligentan (iznad svega drugog). Jedino spoznajno biće može stvoriti spoznajno biće.
• On mora biti svrhovit u naravi, budući da je namjerno sve stvorio.
• On mora biti moralan (nijedan moralni zakon ne postoji bez davatelja).
• On mora biti brižan (ili moralni zakoni ne bi postojali).

Pošto smo prihvatili ove činjenice, pitamo se postoji li religija u svijetu koja opisuje takvog Stvoritelja. Odgovor na to glasi: da, Bog Biblije se savršeno uklapa u ovaj profil. On je nadnaravan (Postanak 1,1), moćan (Jeremija 32,17), vječan (Psalam 90,2), sveprisutan (Psalam 139,7), bezvremenski/nepromjenjiv (Malahija 3,6), bestjelesan (Ivan 5,24), osoban (Postanak 3,9), neophodan (Kološanima 1,17), beskonačan/singularan (Jeremija 23,24; Ponovljeni zakon 6,4), raznolik, ali ipak u jedinstvu (Matej 28,19), inteligentan (Psalam 147,4-5), namjeran (Jeremija 29,11), moralan (Daniel 9,14), i brižan (1. Petrova 5,6-7).

Po pitanju Božjeg postojanja, posljednja stvar na koju treba ukazati jest koliko je zapravo opravdano ateističko stajalište. Budući da ateist tvrdi da je stav vjernika neosnovan, jedino što je razumno jest okrenuti pitanje i uputiti ga ravno natrag njemu. Prva stvar koju treba razumjeti jest da je ateistička tvrdnja – „nema Boga“, što i znači „ateist“ – neodrživa pozicija s filozofskog stajališta. Kao pravnik i filozof, Mortimer Adler je rekao: „Pozitivna egzistencijalna tvrdnja se može dokazati, ali negativna se egzistencijalna tvrdnja – ona koja negira postojanje nečega – ne može dokazati. Na primjer, netko može tvrditi da postoji crveni orao, a netko drugi može tvrditi da crveni orlovi ne postoje. Prva osoba treba pronaći samo jednog crvenog orla da bi dokazala svoju tvrdnju. No, potonji mora pročešljati cijeli svemir i doslovno biti na svakom mjestu odjednom kako bi se uvjerio da nigdje u nekom trenutku nije propustio crvenog orla, a to je nemoguće postići. To je razlog zašto iskreni ateisti intelektualci priznaju da ne mogu dokazati da Bog ne postoji.

Nadalje, važno je razumjeti pitanje oko ozbiljnosti danih istinitih tvrdnji, kao i količinu dokaza potrebnih da bi se određeni zaključci potvrdili. Primjerice, ako netko ispred vas stavi dva spremnika s limunadom, te kaže da je jedan možda kiseliji od drugoga, budući da posljedice kiselijeg pića ne bi bile ozbiljne, ne biste ni tražili veliku količinu dokaza kako biste donijeli odluku. Međutim, ako bi domaćin u jednu čašu stavio zaslađivač, a u drugu otrov za štakore, tada biste htjeli imati malo više dokaza prije nego što se odlučite.

U ovakvoj poziciji se nalazi osoba kada se odlučuje između ateizma i vjere u Boga. Budući da vjerovanje u ateizam eventualno može dovesti do nepopravljivih i vječnih posljedica, da bi podržao svoje stajalište ateist bi se trebao zauzeti u prikupljanju značajnih i nepobitnih dokaza, ali on to ne može. Ateizam se jednostavno ne može testirati na nužnoj razini da pruži dokaze za ono što tvrdi. Umjesto toga, ateisti, kao i oni koji su uvjereni u njihove stavove, odlaze u vječnost s nesigurnošću i nadom da neće naići na neugodnu istinu da vječnost ipak postoji. Kao što je Mortimer Adler rekao: „Iz potvrde ili negiranja postojanja Boga proizlazi više posljedica na život i ponašanje nego što to biva od bilo kojeg drugog osnovnog pitanja.“

Dakle, ima li vjera u Boga intelektualno opravdanje? Postoji li racionalan, logičan i razuman argument za Božje postojanje? Apsolutno. Dok ateisti, poput Freuda, tvrde da oni koji vjeruju u Boga imaju potrebu za ispunjenjem želje, možda su Freud i njegovi sljedbenici ti koji zapravo pate od ove potrebe: imaju nadu i želju da nema Boga, jer tada ne postoji odgovornost, te stoga ni sud. Ali Freuda pobija Bog Biblije koji potvrđuje činjenicu da sud zaista dolazi na one koji u sebi znaju istinu da On postoji, ali potiskuju tu istinu (Rimljanima 1,20). No, onima koji prihvate dokaze da Stvoritelj doista postoji, On nudi put spasenja koji je ostvario kroz svoga Sina, Isusa Krista: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ (Ivan 1,12-13).

 

Izvor: GotQuestions.org