BIBLIJA I ZNANOST

Porijeklo života: Koje su opcije?

​

Porijeklo života je česta tema o kojoj se raspravlja. U osnovi, postoje četiri moguća objašnjenja za postojanje života na zemlji:

​

1. Život na zemlji nastao je spontano.

​

2. Život na zemlji oduvijek je postojao.

​

3. Život na zemlji nadnaravno je stvorilo inteligentno biće.

​

4. Život je posijan iz svemira.

​

Primjena znanosti na pitanje

​

Znanost bi trebala govoriti o onome što se može opažati. Znanost može ispitivati samo ono što možemo otkriti sa svojih pet osjetila. Isto tako, znanost se mora moći ponoviti. To znači da kada se eksperiment ili opažanje ponavlja, dobivamo isti rezultat. Ova ograničenja znanosti dovela su do onog što zovemo znanstvena metoda, općih pravila koja slijedimo kad vršimo znanstvena ispitivanja. Znanstvena istraživanja u vezi porijekla života predstavljaju nam barem dva problema. Prvo, budući da je porijeklo života jedinstveni događaj, teško da ga možemo ponoviti.

 

Kako ove četiri mogućnosti imaju smisla? Četvrta opcija zapravo ne objašnjava kako je život nastao, nego preskače to pitanje. Mnogi prigovaraju da treća opcija nije znanstvena i stoga ju ne treba uzeti u obzir. Ako ograničimo definiciju „znanstveno“ na pitanja koja se mogu odgovoriti primjenom znanstvene metode na prirodne procese, onda se treća opcija može smatrati neznanstvenom. Međutim, koji je status druge dvije opcije? Prva opcija je tvrdnja abiogeneze, tj. vjerovanja da je život morao proizaći iz nežive materije putem prirodnog procesa. Međutim, abiogeneza se nikada nije opažala. Naprotiv, mnogo puta se pokazalo da je istinita biogeneza, to jest da život može nastati samo od žive materije. Time je abiogeneza znanstveno opovrgnuta. Da bi netko ustrajao u vjerovanju u abiogenezu, mora vjerovati u nešto što je očito neznanstveno.

​

A što je s drugom opcijom? Život može vječno postojati samo ako su Zemlja i svemir vječni. Međutim, znanstvenici su danas u većini suglasni da svemir nije vječan, već da ima svoje porijeklo u ograničenom vijeku. Ovaj zaključak najčešće dolazi zbog priziva na Veliki prasak kao porijeklo svemira. Ustvari, velika većina današnjih znanstvenika misli da je Veliki prasak znanstvena činjenica. Međutim, ne slažu se svi znanstvenici s modelom Velikog praska; znanstveni zaključak o ograničenoj starosti svemira može se donijeti i na druge načine. Na primjer, drugi zakon termodinamike tvrdi da će svemir na kraju završiti u stanju „toplinske smrti“, kada će iscrpiti svu energiju. To očito nije slučaj danas, stoga svemir ne može biti vječan.

​

Dakle, da bismo prihvatili bilo prvu ili drugu opciju, trebamo prekršiti osnovne znanstvene zaključke. Budući da ni prva ni druga opcija nisu znanstvene, a četvrta opcija ne odgovara na krajnje pitanje o porijeklu života, samo bi ekstremne predrasude protiv svake mogućnosti nadnaravnog porijekla života dovele osobu do toga da odbaci treću opciju. Činjenica da nijedna od četiri opcije nisu znanstvene naglašava činjenicu da porijeklo života nije znanstveno pitanje.

 

Pokušaji da se odgovori na pitanje

​

Možda je najbolje rješenje za ovu dilemu zaključak da život ne postoji. Neki će možda tvrditi da je to nerazuman odgovor. I jest nerazuman, ali nije nerazumniji od nekih drugih predloženih odgovora. Na primjer, neki mogu reći: „Pa, mi smo ovdje, dakle prva se opcija morala dogoditi.“ Možda se čini razumno osobi kojoj se govori, ali ne dokazuje da je život nastao spontano. Isto tako, netko može jednostavno reći: „Pa, mi smo ovdje, dakle treća opcija se morala dogoditi.“ Osoba koja vjeruje u vječnost svemira može isto tako jednostavno tvrditi da druga opcija mora biti istina, zato što smo ovdje. Ovaj pristup čini neformalnu pogrešku izbjegavanja direktnog odgovora (tj. pretpostavljanje onog što pokušavate dokazati dok dajete argument).

​

Bolji pristup bi mogla biti tvrdnja da je jedini razlog zašto ne opažamo abiogenezu to što se događa rijetko. To je logička mogućnost, ali ju ne podržava nikakav empirijski dokaz. Vjerovanje u abiogenezu je razlog zašto se tolika pažnja posvećuje traženju dokaza da život postoji negdje drugdje u svemiru. Ova potraga ima mnoge oblike, kao što su programi koji su doveli do otkrića ekstrasolarnih planeta, planeta koje kruže oko drugih zvijezda. Do sada smo pronašli oko 2.000 drugih planeta, ali nijedan nije nalik Zemlji, odnosno pogodan za život. Druga manifestacija u potrazi za životom izvan Zemlje je misija na Mars koja se čini kao da nema kraja. Svaka misija na Mars otkriva da ne postoji život na Marsu (a često se vjeruje upravo suprotno), nakon čega slijedi sljedeća misija koja se temelji na pretpostavci da jednostavno nismo tražili na pravim dijelovima Marsa. Zatim je tu i SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence). SETI djeluje na način da sluša prijenos radio frekvencija sa planeta koje kruže oko drugih zvijezda. Prvi SETI program bio je 1960-te. Danas SETI djeluje gotovo neprekidno, i daje ogromnu količinu podataka. Koji je rezultat svih tih podataka? Nismo pronašli niti jedan dokaz ikakvih poruka vanzemaljaca.

​

Postoje i drugi načini u potrazi za životom izvan Zemlje. Dovoljno je reći da nijedan ne daje nikakav dokaz koji podržava život igdje drugdje. Dakle, s obzirom na ono što je znanost do sada pokazala, život ne postoji nigdje drugdje. Netko može prigovoriti da nemamo sve podatke. To je istina, ali kada je to znanost imala sve podatke za bilo koje znanstveno pitanje? Po tom shvaćanju, nikada ne možemo doći do zaključka u znanosti, zato što neki budući podaci mogu biti u suprotnosti sa zaključcima koje daju trenutni podaci. U znanosti radimo s podacima koje imamo u ruci. Ponekad daljnji podaci izvrću raniji zaključak. To je priroda znanosti – ona je promjenjiva. Međutim, to nikada ne može biti opravdanje za postizanje suprotnog zaključka kojeg predlažu podaci koje imamo sada. Jedino naklonost prema abiogenezi dovodi do ustrajanja u abiogenezi kao realnoj mogućnosti u umovima mnogih znanstvenika.

​

Vjerojatnost da je život na Zemlji jedinstven uznemirujuća je za mnoge znanstvenike. To ostavlja širom otvorena vrata za mogućnost da Zemlja ima poseban status. S druge strane, to ima teističke implikacije. No, što ako bi najbolji podaci, najbolja znanost, dovodili do zaključka da bi mogao postojati Stvoritelj? Samo bi ekstremno pristrani ateisti isključili Božje postojanje. Nije ni čudo da su neki znanstvenici zaključili kako im njihova znanost govori kako Bog ne postoji – to je bila pretpostavka od koje su počeli. Još jednom nailazimo na neformalnu pogrešku izbjegavanja direktnog odgovora.

 

Nedostatak postojanja života igdje drugdje, uz priznanje krajnje složenosti čak i najjednostavnijeg života, kao i činjenica da se materija nije spontano poredala u složeni sustav kakav zahtijeva život, dovelo je neke do toga da vjeruju u vječni svemir. Smatraju da je vjerojatnost života koji je nastao spontano iz nežive materije zanemarivo mala, toliko mala da život ne bi mogao nastati čak ni svemiru starom milijardama godina. Međutim, vjeruju da ako je svemir vječan, onda će se čak i događaj iznimno male vjerojatnosti, kao što je porijeklo života, na kraju ipak dogoditi. U svemiru ograničenog vijeka nezamislivo je da je život mogao nastati, ali u vječnom svemiru život će neizbježno nastati barem jednom negdje. Mnogi ljudi koji vjeruju u četvrtu opciju – da je život nastao negdje drugdje i bio posijan na Zemlju, vjeruju u vječni svemir. Međutim, kao što smo prethodno naveli, postoje dobri razlozi za vjerovanje da svemir nije vječan, a da ne spominjemo Božju objavu da je On stvorio svemir.

​

Multiverzum

​

K tome još dodajte i multiverzum. Multiverzum je ideja da je naš svemir samo jedan od beskonačnog broja svemira, kolektivno poznatih kao multiverzum. Pretpostavlja se da postojeći svemiri cijelo vrijeme stvaraju nove svemire. Svaki svemir u multiverzumu ima ograničeni vijek, ali kolektivno multiverzum možda postoji oduvijek. U tom smislu, multiverzum je povratak na vječni entitet. Od multiverzuma se očekuje da objasni broj fizičkih i kozmoloških poteškoća. Samo jedan od tih problema je porijeklo života. Ako je toliko nevjerojatno da je život nastao u jednom svemiru ograničenog vijeka, onda povećajte tu vjerojatnost postavljanjem beskonačnog broja svemira, iako svaki svemir ima ograničeni vijek. Smatra se da to još uvijek iznosi bezbroj šansi, što znači da će se u barem jednom svemiru pojaviti život. Nije slučajnost da smo u svemiru, jer ne bismo bili ovdje i razmatrali ovo pitanje da nismo ovdje.

​

Za većinu ljudi, ideja o multiverzumu čini se očajnička i pomalo luda. No, ova je ideja privukla ogroman broj kozmologa, astronoma i fizičara. Čak govore i o nekakvoj vrsti opservacijskih ispitivanja multiverzuma. Tvrde da je moguće da su u ranom nastanku našeg svemira drugi svemiri ostavili trag. Međutim, ako bi drugi svemir stvarno mogao probiti barijeru između svemira, ne bi li taj svemir tada bio dio našeg svemira? Inače ta situacija proturječi samoj definiciji svemira, sveukupnosti fizičkog postojanja. Konačno, postojanje drugih svemira, ako to stvarno jesu, nalazi se izvan područja znanosti, zato što nisu dio fizičke materije, barem ne fizičke materije koju ćemo ikada moći istraživati.

​

Zaključak

​

Vratimo se na pitanje o porijeklu života. Svaki pokušaj da se život objasni proturječi znanosti. No, nemojte se radi toga osjećati loše, jer je znanost veoma ograničena praksa. Postoji mnogo toga, kao što su odgovori na moralna pitanja koja ne možemo naučiti od znanosti. Jasno, Stvoritelj je logička opcija (da, to je znanstvena mogućnost). Ako nam znanost ne može ništa reći o porijeklu života, onda ako želimo saznati o porijeklu života, odgovor moramo potražiti drugdje. Prvih nekoliko poglavlja knjige Postanka su izvještaj o porijeklu života i svemu ostalome u našem svemiru. Znamo da je Biblija nadahnuta od Boga i stoga je autoritativna i pouzdana. Nekoliko drugih opcija koje su ovdje ukratko objašnjene proturječe jednostavnosti biblijskog stvaranja. To pokazuje uzaludnost čovjekova razmišljanja o kojem je pisao apostol Pavao:

​

„Jer premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego postadoše isprazni u svojim umovanjima te se pomrači nerazumno srce njihovo“ (Rimljanima 1,21).

​

„Ovo dakle govorim i svjedočim u Gospodinu: ne živite više kao što i ostali pogani žive — u ispraznosti pameti svoje: zamračena uma, otuđeni od života Božjega zbog neznanja što je u njima, zbog otvrdlosti srca njihova“ (Efežanima 4,17-18).

​

​

Autor: Dr. Danny R. Faulkner; Izvor: answersingenesis.org

​