BIBLIJA I ZNANOST

Oni koji se školuju za pedagoga, moraju provesti određeni broj sati učeći od strane iskusnog pedagoga. Sjećam svog predavača koji mi je rekao kako je jedna od mojih jačih strana ta da dobro primam kritike i da sam otvoren za njih. To me šokiralo! Htio sam mu reći da je lud i da mrzim kritiku! Ali sam također bio svjestan da je on majstor, a ja šegrt, i da je njegova odgovornost da mi pomogne da budem najbolji pedagog koji mogu biti. Dakle, trebao sam njegovu kritiku. (I dobio sam mnoge kritike!) Kad god mi je dao povratnu informaciju, bilo pozitivnu ili negativnu, namjera mu nije bila da mi se dodvorava ili da me povrijedi. Bilo je to kako bih se mogao učiti i usavršavati, kako bih nastavio raditi ono što je dobro, a ono što je loše promijeniti.

 

Isto vrijedi i za mnoge druge stvari, kao što je primjerice sport. Sportaši imaju trenera koji ih trenira i vodi. No što kada je u pitanju normalni, svakodnevni život? Kada je taj dio života u pitanju, želimo da nas ljudi ostave na miru. Nemoj mi reći kako da živim. Nemoj me osuđivati.

 

To je obrambeni mehanizam našeg naraštaja: „Ne osuđuj me!“ Ako ikada pitate: „Zašto ne?“, možete dobiti odgovor: „Zato što Isus kaže da ne bi trebao“ (to bar kažu kršćani koji se pokušavaju braniti). Kad ovo kažu, vjerojatno misle na Mateja 7,1, koji počinje sa: „Ne sudite.“ Ali to su samo prve dvije riječi kompletne sekcije koja glasi:

 

„Ne sudite, da ne budete osuđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. A što gledaš iverak u oku brata svojega, a u oku svojemu brvna ne opažaš? Ili kako ćeš reći bratu svojemu: ‘Dopusti da ti izvadim iverak iz oka’, a eto brvna u oku tvojemu? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda jasno vidjeti izvaditi iverak iz oka brata svojega. Ne dajte svetinje psima! I ne bacajte biserje svoje pred svinje, da ga ne pogaze nogama svojim pa se okrenu i rastrgaju vas“ (Matej 7,1-6 VB).

 

Isusova poanta nije bila da ne sudimo. Poanta je da ne smijemo biti licemjerni! U petom stihu nam zapovijeda da prvo počistimo vlastito smeće, pa da tek onda pomognemo u čišćenju smeća naših prijatelja. Navodi ono što je očito, a to je da kada kritizirate ljude, oni će za uzvrat kritizirati vas. Dakle, provjerite prvo je li vaša soba čista! A kako znamo tko su „psi“ i „svinje“ (stih 6)? Zar njih ne bi trebali suditi?

 

Ivan 7,24 kaže: „Ne sudite po vanjštini, nego presudite sudom pravednim!“ Ovdje Isus pravi razliku između ispravnog i neispravnog suđenja. Ali ipak zapovijeda da sudimo!

 

Razlog pisanja mnogih Pavlovih pisama je kako bi ispravio neke od besmislica koje su se događale u crkvi. U 1. Korinćanima 5, ljutito piše o tome kako crkva nije osuđivala grijeh u vlastitoj sredini (a u pitanju je bio vrlo ozbiljan grijeh). U 12. stihu, retorički pita: „Ne sudite li vi one koji su unutra [u Crkvi]?“, a u sljedećem stihu, jasno kaže da se „opaki“ iz njihove sredine trebaju ukloniti. Ovdje Pavao kritizira crkvu koja ne sudi onda kada bi to trebala, pri čemu treba čak ekskomunicirati člana crkve.

 

Možda jednostavno ne volimo riječ „suditi“, jer zvuči osuđujuće. No, postoji mnogo sličnih riječi koje se koriste u Bibliji: rasuđivanje, prijekor, opominjanje, prijetnja itd. Evo nekih primjera:

 

Tko ljubi pouku, ljubi znanje; a tko mrzi prijekor, bezuman je. (Izreke 12,1)

 

Riječ Kristova neka izobilno prebiva u vama u svoj mudrosti: poučavajte se i opominjite psalmima i hvalospjevima i duhovnim pjesmama, s milošću u srcu svojemu pjevajte Gospodinu! (Kološanima 3,16)

 

[...] propovijedaj Riječ; budi spreman — u vrijeme i nevrijeme; prekori, zaprijeti, opomeni — sa svom strpljivošću i poukom. (2. Timoteju 4,2)

 

Jasno je da je jedan od razloga zašto imamo zajednicu vjernika taj da možemo pomoći jedni drugima u duhovnom rastu. Pavao nas uči u Efežanima 4,11-16 da je Bog dao vođe čija je odgovornost „izgradnja tijela Kristova“, tako da možemo doći „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta“ i više ne razmišljati i ponašati se poput djece (ili još gore – tinejdžera!). Naš krajnji cilj jest postati poput Krista. A to se može dogoditi samo kroz upute i korekcije onih koji su mudriji od nas.

 

Najčešće oni koji najglasnije viču: „Ne osuđuj me!“ upravo su oni koji to trebaju najviše, bilo to zbog nesigurnosti, ponosa ili izravne pobune. No nemojmo zaboraviti da dok je Isus hodao zemljom, bio je pun istine i milosti. Očajnički trebamo i jedno i drugo u našim odnosima s braćom i sestrama u Kristu kako kada dajemo ispravak tako i kada ga primamo. Nikada nije ugodno čuti istinu koja je teška (čak i kada je dana u ljubavi), ali sjetite se prve polovice Izreka 27,6: „Vjerni su udarci prijateljevi [...].“ Volimo li ih? Naravno da ne. Ali su nam potrebni. I što je još važnije, Biblija to naređuje.

 

Autor: Timothy Fox; Izvor: crossexamined.org