BIBLIJA I ZNANOST

Što evanđeoski kršćani vjeruju o Mariji? Je li istina da se oni ne mole Mariji i ne štuju Mariju? Odakle tolika razlika na području „mariologije“ između kršćanskih crkava?

Kako bismo valjano odgovorili na ova pitanja, vrlo je važno definirati autoritet kršćanske vjere. Kod Rimokatoličke crkve autoritet vjere je crkva sama, odnosno autoritet vjere kod Rimokatoličke crkve je tzv. crkveno učiteljstvo ili živi magisterij, koji uključuje Sveto pismo ili Bibliju i dodaje crkvenu Predaju odnosno Tradiciju, dok je u evanđeosko-protestantskim crkvama autoritet vjere i prakse Samo Pismo ili, kako su to reformatori govorili i naglašavali,  SOLA SCRIPTURA.

Biblija, Sveto pismo odnosno Božja Riječ, ne govori mnogo o Mariji – majci Gospodina Isusa Krista. U čitavome Novom zavjetu, Marija se spominje 19 puta. U čitavome Novom zavjetu zapisano je tek  nekoliko kratkih rečenica koje je Marija izgovorila. Najpoznatije njezine riječi u Svetome pismu zapisane su u Luki 2. poglavlju, u tzv. „Hvalospjevu Marijinu“ u kojem ona slavi svoga Gospodina i svoga Spasitelja. Čitamo Evanđelje po Luki 2:46-49:

„Slavi duša moja Gospodina, duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto….“

Marija, o kojoj govori Novi Zavjet, primjer je i žene i majke koju će doista „svi naraštaji  blaženom zvati“. Kada se prouči njezin, u Bibliji šturo opisan život, dolazi se do zaključka kako je Marija bila vrsna žena i jedinstven primjer žene po Božjem srcu.

Kada je Bog odlučio postati čovjekom, kada je odlučio postati kao jedan od nas i doći u naš svijet kako bi pokazao put i izlaz, On odabire mladu djevojku, Hebrejku Mariju da postane službenica Božja.

Sama činjenica da se Marija, majka našeg Gospodina Isusa Krista, u Novom Zavjetu spominje samo 19 puta, i činjenica da Duh Sveti zapisuje svega nekoliko njenih kratkih rečenica, govore nam i opisuju Mariju kao vrsnu ženu, kao ženu koja je primjer – SKROVITOSTI I PONIZNOSTI.

Marija je ostala u skrovitosti. Posljednji puta u NZ-u spominje se u Djelima 1:14, gdje je spomenuta na molitvi zajedno s apostolima i polubraćom od Gospodina.

Nakon Djela 1:14, u Bibliji ostaje potpuna biblijska tišina što se tiče Marije.

Nakon Djela 1:14, Marija se ne spominje ni u jednoj poslanici, niti u jednome jedinom stihu od svih novozavjetnih poslanica, bilo apostola Pavla, Petra, Ivana, Jakova ili Jude. Marija, o kojoj govori Novi Zavjet, doista je ostala u skrovitosti.

Odakle onda dolazi toliko snažan kult štovanja Marije?

U Hrvatskoj je svaka deseta župa posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Milijuni hodočasnika posjećuju Mariju Bistricu, Sinj, Trsat, Aljmaš, Međugorje, Remete, Krasno, Pećno, kako bi se pomolili i poklonili Majci Božjoj Bistričkoj, Sinjskoj, Trsatskoj, Međugorskoj, Remetskoj, Krasnoj, Žumberačkoj, Gospi od kamenitih vrata, Gospi od brze pomoći i tako dalje.

U narodu Marija je poznata kao Kraljica Hrvata, Kraljica mira, Odvjetnica, Pomoćnica, Suotkupiteljica, Majka Božja, Majka crkve, Majka milosti, Kraljica neba i zemlje…

Na osnovu Svetoga pisma doista je nemoguće doći do spomenutih naslova. Rene Laurentin, jedan od najpoznatijih rimokatoličkih mariologa, sam je o tome u knjizi Pogledajte prije nego potpišete zapisao ovako:

„Ovi naslovi su dvosmisleni, razlog za zbunjenost vjernika i za sablazan protestantima… Mnogi su se teolozi snažno oprli naslovu 'Suotkupiteljice' za Mariju jer se čini da je stavlja na istu razinu s Kristom… Ovaj nedostatak ravnoteže i pretjerivanja s punim pravom šokira protestante.“ (R. Laurentin. Pogledajte prije nego potpišete, Sarajevo 1996/97. str. 247-249)

Štovanje Marije ne dolazi iz Biblije i Svetoga Pisma, već dolazi iz naroda. Korijeni mariologije su mitsko-psihološke, a ne biblijsko-teološke naravi.

Prije kršćanstva gotovo svi narodi, na svim kontinentima štuju majku s djetetom. 

Kod Kineza ona se naziva Šingma ili Sveta Majka, kod Germana ona je Herta ili Majka s djetetom u rukama, kod Skandinavaca je Disa, kod Etruščana Nutria, kod Indijaca Indrani. U Grčkoj nailazimo na opće poznatu Afroditu ili Efešku Dijanu koju je štovala cijela Azija i svekoliki svijet, i s kojom je Pavao očito imao velikih problema. U Aziji nalazimo Kibelu, dok je u Egiptu štovana Izida.

Iako je štovanje, hyperdulia, Marije bilo među narodom prisutno u ranoj povijesti Crkve, Crkva je počela službeno apsorbirati isto tek u petom stoljeću.

Na petom općem saboru u Konstantinu 553. godine, Marija je nazvana „trajnom djevicom“. Otprilike sto godina kasnije, 649.godine, Lateranski sinod je naglasio da je „Marija bila djevica prije, za vrijeme i nakon Isusovog rođenja“ (Ott, Temelji katoličke dogme, 203).

Tradicija o trajnom Marijinom djevičanstvu koja se temelji na Predaji, filozofiji te učenju Tome Akvinskog, proturječna je s evanđeljima koja jasno izvještavaju da je Isus imao braću i sestre. U Evanđelju po Mateju 13:54-56 čitamo:

„Zar on nije tesarov sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a braća njegova: Jakov, Šimun, Josip i Juda? Zar se njegove sestre ne nalaze među nama?“

Marija je začela kao djevica po Duhu Svetome, ali Marija nije ostala djevica.

Sljedeća doktrina u toj stoljetnoj evoluciji mariologije koja je dovela do marijanizacije kršćanstva je doktrina o „bezgrešnom začeću“, koja se pojavljuje tek 1854. godine. Papa Pio IX. u spisu Ineffabilis Deus potvrđuje da je Marija:

„U trenutku svoga začeća… očuvana od svake ljage istočnoga grijeha i da nikad nije sagriješila.“ [John A. Hardon, Katolički katekizam [The Catholic Catechism] (Garden City, NY.: Doubleday & Company, Inc., 1975.): 156, 158].

Na žalost i ova se doktrina proturječno sudara sa Svetim Pismom koje jasno dijagnosticira da „su svi sagriješili i lišeni su slave Božje“ (Rim 3:23). Ovo „svi“ uključuje i Mariju, majku Gospodina Isusa Krista. Konačno, i sama Marija u Luki 2. poglavlju hvali i slavi svoga Spasitelja: „Slavi duša moja Gospodina, duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome…“

Nakon što je u 5. stoljeću nazvana „vazda djevica“ i nakon što je 1854. prozvana „bezgrešnom djevicom“, u 20. stoljeću II. Vatikanski sabor proglašava je Suotkupiteljicom i Suposrednicom. Ne tako daleke 1950. godine, papa Pio XII. u dogmi izjavljuje da je Marija „nakon svoga života na zemlji, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu“, kada postaje „kraljicom neba i zemlje“. [Papa Pio XII., Munificentissumus Deus, AAS 42 (1950):660].

Što reći za zaključak u vremenu ekumenskog dijaloga? Ne želeći povrijediti nikoga ipak treba, istine radi jasno reći, da Sveto pismo, Biblija između vječne Riječi, utjelovljene Riječi i pisane Riječi stavlja znak jednakosti. Udaljavanjem od pisane Riječi (Biblije), udaljavamo se od utjelovljene Riječi, kao i od vječne Riječi.

Sveto pismo je jasno. Postoji samo jedan Bog, samo jedan savršeni Posrednik, samo jedan bezgrešan Otkupitelj i samo jedan Kralj kraljeva.

Pavao je to u 1. poslanici Timoteju zapisao ovako:

„…Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu do potpune spoznaje istine. Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju… blaženi i jedini Vrhovnik, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan… Njemu čast i vječna vlast“ (1.Tim 2:5-6; 6:15-16).

​

​

Autor: Damir Pintarić; Izvor: betanija.hr

​