BIBLIJA I ZNANOST

Nedavna medijska objava od strane istaknute europske istraživačke skupine započela je s ovom nevjerojatnom izjavom: „Nova studija iz Instituta Karolinska pokazuje da je ’gramatika’ ljudskog genetskog koda složenija čak i od najzamršenijih konstruiranih govornih jezika svijeta.“[1] Pravo je osvježenje čuti ovakvu istinitu izjavu. Znanstvena zajednica kojom dominira evolucijski svjetonazor stalno umanjuje značaj ogromnog broja dokaza za inteligentni dizajn kojeg nalazimo u ljudskom genomu.

 

U genomu postoje mnogi različiti jezici, baš kao što i na računalu postoji mnogo različitih računalnih jezika. Svi oni rade zajedno kako bi pružili smisao, kontekst i funkciju fizičkom hardver sustavu.[2] Bez podataka koji su izraženi u programskim jezicima, računalo bi bilo samo skupocjeni ukras. Kompleksne kodirane informacije sa sintaksom, gramatikom, strukturom i pravilima potrebne su za rad složenih sustava.

 

Ovo novo istraživanje, koje je nedavno objavljeno u prestižnom časopisu Nature, kaže: „Skup pravila po kojima se DNK sekvenca može pretvoriti u znanje o prostornim i vremenskim ekspresijama obrazaca proteina teško je dešifrirati.“[3] Samo jedna oblast ljudskog znanja može se približiti jezičnoj složenosti genoma, a to su različiti viši računalni programski jezici. No, čak se i ovi komplicirani programski jezici ne mogu stvarno usporediti budući da kod u genomu sadrži informacije koje se čitaju i unaprijed i unatrag, kod koji se preklapa s drugim kodom, trodimenzionalni kod i mnoge druge nevjerojatne složene jezične konstrukcije.[2] Kod kojeg stvaraju ljudi ide u jednom smjeru, riječ po riječ ili znak po znak.

 

U ovom nedavnom istraživanju, istraživači su analizirali faktore transkripcije i male dijelove sofisticiranog rječnika u genomu koji određuju vezivanje različitih vrsta regulatornih proteina.[3] Ovi proteini reguliraju gene. Znanstvenici su posebno bili zainteresirani za različite kombinacije transkripcijskih faktora koji se kooperativno vežu u području za kontrolu gena. Zbog ograničenja današnje tehnologije mogli su ispitati samo dvije kombinacije faktora transkripcije u isto vrijeme. No analizirali su 9.400 različitih veznih interakcija i poredak nukleotida (DNK sekvence) koji ih kontrolira.

 

Zamislite skup sekvenci koje vezuju transkripcijske faktore za DNK kao par riječi. Umjesto jednostavnog brisanja prostora između dvije riječi kako bi se stvorile nove, veće riječi, kao što je slučaj u ljudskim jezicima, sustav u genomu potpuno je drugačiji. U genomu se pojedine riječi spajaju tako da će se dva transkripcijska faktora (proteini) kooperativno vezati na istom mjestu i razviti složene riječi kroz trodimenzionalnu promjenu i interakciju molekule DNK. Taj proces stvara novu kolekciju većih riječi koje nisu odmah očite kada se gledaju dvodimenzionalne linijske baze DNK. Proučavajući fizičko vezivanje transkripcijskih faktora u raznim kombinacijama, znanstvenici su otkrili još jedan vrlo složen jezik.

Također su neočekivano otkrili da je sama DNK jednako uključena u olakšavanje procesa vezivanja kao i sami proteini.

 

Ako su kompleksne informacije poput ovih toliko teške za razumjeti i dešifrirati – čak i visoko obrazovanim ljudima s ogromnom količinom vremena i novca – zašto onda ljudi smatraju da je teško vjerovati da je svemogući, sveznajući Bog Stvoritelj u početku sastavio ove čudesne genetičke jezike? Jasno je da smo tek počeli otkrivati ​​tajne genoma, a daljnja otkrića samo će proslaviti našeg velikoga Boga.

 

Autor: dr. Jeffrey P. Tomkins; Izvor: ICR

_________________________

 

[1] Sternudd, K., Complex grammar of the genomic language, Karolinska Institutet, objavljeno na ki.se/en/news 9. studenoga 2015., pročitano 4. prosinca 2015.

[2] Tomkins, J. 2015., Extreme Information: Biocomplexity of Interlocking Genome Languages, Creation Research Society Quarterly. 51 (3): 187-201.

[3] Jolma, A. sa suradnicima. 2015., DNA-dependent formation of transcription factor pairs alters their binding specificity, Nature., 527 (7578): 384–388.

 

*Dr. Tomkins je znanstveni suradnik u Institutu za izradu istraživanja i doktorirao je na genetici na Sveučilištu Clemson.