Fosilni zapis

Polistratni fosil drveta; foto: wikipedia.com

21.03.2016.

„Ekstremna rijetkost prijelaznih formi u fosilnom zapisu i dalje je poslovna tajna paleontologije. […] u bilo kojem lokalnom području, vrsta ne nastaje postepeno putem postepenog preobražaja svojih predaka; pojavljuje se najednom i to ’potpuno formirana’.“ – dr. Stephen Jay Gould, paleontolog i evolucijski biolog (Harvard i Američki muzej prirodne historije) [1]

„U potpunosti se slažem s vašim komentarima o nedostatku direktnih ilustracija evolucijskih prijelaza u mojoj knjizi. Da sam znao i za ijedan prijelaz, fosiliziran ili živ, sasvim sigurno bih ga uključio. […] Teško je demantirati Goulda i ljude iz Američkog muzeja kada kažu da nema prijelaznih fosila. […] Kažete da je trebalo ’bar pokazati fotografije fosila iz kojih je svaki tip organizma proizašao.’ Bit ću iskren - ne postoji nijedan fosil za koji se može neosporno argumentirati da je takav.“ [napisano kao odgovor na pitanje čitatelja zašto njegova knjiga „Evolucija“ ne sadrži vizualne prikaze prijelaznih vrsta; naglasak dodan] – dr. Colin Patterson, paleontolog i evolucionist (Britanski Muzej) [2]

Ako su se milijuni i milijuni korisno kreativnih mutacija zaista dogodili tijekom dugog vremena i postepeno doveli do formiranja organizama kakvi su danas, logično je očekivati da u fosilnom nalazu nađemo nedvosmislen dokaz u vidu velikog broja prijelaznih oblika. Međutim, to ipak nije slučaj. I sam Darwin je konstatirao da je ova činjenica očigledna zamjerka koja se može dati njegovoj teoriji[3]. Stoljeće i pol nakon Darwina, bez obzira na milijune nađenih fosila, situacija je u ovom smislu ostala faktički nepromijenjena, što se vidi iz izjava i radova dva gore citirana utjecajna paleontologa s kraja 20. stoljeća.

Kako bi pomirio teoriju evolucije s fosilnim nalazom, zajedno sa kolegom Niles Eldredge, Gould je formulirao teoriju isprekidane ravnoteže, koja pojednostavljeno govoreći kaže da se evolucijske promjene događaju jako brzo, ali da je period između bilo kakvih promjena jako dug. Istini za volju, ova teorija je jako kontroverzna među samim evolucionistima, ali bez dileme stoji poput svojevrsnog priznanja da fosilni zapis nije dao ono što se očekivalo slijedeći klasičnu Darwinovu teoriju, te da je usklađivanje s dokazima nužno.

No postoji manji broj fosila koje udžbenici pokazuju kao „prijelazne karike“. Što s njima? Treba razumjeti da među samim evolucionistima postoje stručnjaci koji ove konkretne fosile osporavaju kao prijelazne. Klasičan primjer je Archaeopteryx, navodni prijelaz između gmizavaca i ptica. Jedan od vodećih stručnjaka za ptice, dr. Alan Feduccia, profesor na Sveučilištu Sjeverne Karoline, kategoričan je u tome da je ovo ptica, a ne prijelazni oblik[4]. Drugi fosili koji su nekad smatrani za prijelazne, kao što su tiktaalik ili coelacanth, diskvalificirani su kao takvi naknadnim otkrićima[5].

Glavobolju također zadaju pojedini fosili koji su nađeni „tamo gdje ne bi trebali biti“, i nameću to da se evolucijska priča mora nemalo mijenjati. Na primjer, 2005. godine potvrđena je prisutnost najmanje pet vrsta trava u fosiliziranim ostacima izmeta dinosaurusa[6]. Ovo je bilo zapanjujuće, jer se dotad smatralo da trave nisu evoluirale nekih deset milijuna godina nakon izumiranja dinosaura. Još jedan interesantan primjer za koji evolucionisti još uvijek nemaju rješenje su fosili peluda nađeni u planini Roraima u Venezueli. Fosili su nađeni u stijenama čiju su starost evolucionisti procijenili na 1,8 milijardi godina, što je daleko ranije nego što su po njihovom vjerovanju biljke koje vrše fotosintezu mogle nastati[7].

Još jedan svojevrstan apsurd u kontekstu evolucije jest taj da se određeni organizmi nakon navodnih stotina milijuna godina nisu praktično nimalo promijenili, iako su drugi organizmi oko njih navodno evoluirali. Neke od ovih nepromijenjenih organizama apsurdno nazivaju i „živim fosilima“. Teza da nisu doživjeli evolucijske promjene jer su oni „savršeno adaptirani svojoj sredini“ ne stoji, jer s druge strane evolucionisti također tvrde da se i životna sredina na cijeloj planeti tijekom tog perioda drastično mijenjala.

Većina bioloških razdjela pojavljuje se najednom u kambriju, i ovaj fenomen naziva se kambrijska eksplozija. Dakle, sve velike anatomske razlike u živom svijetu, sa svojom nevjerojatnom raznolikošću dizajna pojavljuju se naglo, a ne postepeno. Naučnici (biolozi) poput dr. Don Battena, dr. Robert Cartera i dr. Marcus Rossa zaključuju da je ovo kompatibilno s biblijskim opisom da su u početku stvorene osnovne vrste (ili tipovi) životinja, koje su se prirodnom selekcijom kasnije razgranale u današnje vrste[8].

Usko povezane s problemom fosila su i stijene u kojima ih nalazimo. Pravnik i geolog Charles Lyell je u 19. stoljeću ustanovio princip uniformitarizma koji tvrdi da je „sadašnjost ključ prošlosti“, tj. da je stopa brzine geoloških procesa koje danas zapažamo uvijek bila manje-više ista, te tako možemo zaključiti da se reljef kakav danas vidimo postepeno formirao tokom milijardi godina. Znanstvenici današnjice ovaj koncept postepeno odbacuju i barem djelomično prihvaćaju da su katastrofalni događaji imali značajnu ulogu u formiranju reljefa, ali uniformitarizam je i dalje jedna od fundamentalnih pretpostavki u pokušaju da se razumije geološka prošlost. Za parcijalno odbacivanje ovog koncepta djelomično su zaslužne i moderne katastrofe, poput erupcije vulkana Svete Helene, gdje je u samo jednom danu erupcija proizvela 7,6 metara fino nataloženih slojeva sedimenata[9]. Nekada se smatralo da je za postizanje takvih slojeva nužan ogroman vremenski period. Također, pokazalo se da se i druge karakteristike reljefa, poput manjih kanjona, mogu oformiti za nevjerojatno kratko vrijeme.

Interesantno je spomenuti kako je Charles Lyell otvoreno priznao da je njegova namjera bila nauku osloboditi Biblije, tj. pretpostavke da je Noin potop kao globalna katastrofa igrao ključnu ulogu u formiranju reljefa koji danas vidimo[10]. No dokaza za globalni potop ima puno, a neke od njih nalazimo upravo među fosilima, kao npr. masovna fosilna groblja kitova i drugih morskih životinja nađenih u Peruu i Čileu[11]. Ova groblja ukazuju da su ove životinje pokopane odjednom. Zapravo, fosilizacija uopćeno, a naročito masovna, obično i ukazuje na brz, silovit događaj, jer mrtvi organizmi inače podliježu raspadanju ili bivaju pojedeni od strane drugih životinja. Ovom u prilog svakako idu fosili potpuno mekih organizama (poput meduza), kao i fosili životinja fosiliziranih tokom porođaja[12]. Još jedan od izazova uniformitarističkom pristupu predstavljaju tzv. polistratni fosili (fosili unutar više geoloških naslaga). Na slici na vrhu strane vidimo primjer fosila drveta koji se proteže kroz više geoloških slojeva. S jedne strane, u skladu s uniformitarizmom, kaže se da je za formiranje svakog od ovakvih slojeva bilo potrebno dugo vrijeme, ali to bi onda značilo da je drvo stajalo ne truleći i čekajući da se sedimenti oko njega natalože. Masovni potop, kao katastrofalan događaj koji je brzo nanio slojeve sedimenata daleko se bolje uklapa u ove nalaze negoli dugi i postepeni procesi.

Fosilni zapis je, dakle, još jedan u nizu problema teorije evolucije.

Autor: Aleksandar Jovanović; Izvor: istinaobogu.rs; preuzeto iz online verzije knjižice Stvaranje Ex Nihilo

[1] Gould, Stephen J. „Evolution’s erratic pace“. Natural History, svibanj 1977., str. 14.
[2] Sunderland, Luther. „Darwin’s Enigma“. Master Books, 1998., str.101.-102.
[3] Darwin, Charles. „On the Origin of Species“ (šesto izdanje, 1872.).
[4] Morell, Virginia. „Archaeopteryx: Early Bird Catches a Can of Worms.“ Science, veljača 1993., str. 764.-765.
[5] Walker, Tas. „Is the famous fish-fossil finished?“ Creation, srpanj 2010.,str. 38.-39.
[6] Bakalar Nicholas. „Dung fossils suggest dinosaurs ate grass.“ National Geographic News, studeni 2005. <http://news.nationalgeographic.com/news/2005/11/1118_051118_grass_dinos.html>
[7] Silvestru, Emil i Weiland, Carl. „Pollen Paradox.“ Creation, srpanj 2011., str. 16.-17.
[8] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[9] Austin, Stephen. „Mount St Helens and catastrophism.“ Zbornik radova Proc. First International conference on Creationism: Basic and educational sessions. Creation Science Fellowship, 1987.
[10] Bailey, Edward B. British men of science: Charles Lyell, Thomas Nelson and Sons Ltd, London, Great Britain, 1962., str. 75.
[11] Oard, Michael. „Dead whales: telling tales?“ Creation, rujan 2004., str. 10.-14.; Walker, Tas. „80 whales buried mysteriously in Chilean desert.“ Creation, prosinac 2011.<http://creation.com/chile-desert-whale-fossils>
[12] Dell’Amore, Christine. „Oldest sea monster babies found; fossil shows reptiles had live birth.“ National Geographic, veljača 2014 <http://news.nationalgeographic.com/news/2014/02/140212-sea-monster-ichthyosaur-reptiles-paleontology-science-animals/>

Bodljaši– „stotine milijuna godina“ bez suštinskih promjena; foto: creation.com